[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Kiša.

Izmaglica sitnih kapi.

Studen u šetnji uličnom rasvjetom kroz grane zamrle topole.
Otvoren prozor. Pridignuta roleta i šum automobila. Smijeh školaraca. Nedalek zvuk tramvaja.

Bez Nje.

Bez riječi.

I bez misli.

Samo sam taman odraz vlastite sjene u prozorskome staklu. Na trenutak osvijetljen artefakt lica žarom cigarete.

Bez riječi.

Na ekranu računala tek monotoni treptaj kursora kojeg vidim kao otkucaj svoga vremena, uporni titraj svih mojih života stlačenih do gotovo ugodne praznine iz koje moja svjetlost ne može.

Bez Nje.

Pomislim, bi li se nasmijala da mi sada vidi fizuru, bi li mi rekla da skratim bradu ili obrišem prašinu s naočala. Bi li mi pričala svoja putovanja, svoje ljubavi, poznanstva. Možda bismo šutjeli. Samo šutjeli. Ja zagledan u ples Njezina pogleda, a Ona ušuškana u Saint-Saënsovu katarzičnost.

Bez riječi.

Gledam kako se život događa u prozoru preko puta. Tamo. Dva bića u svađi oko neplaćenih računa. Dva ljudska bića nesvjesna blagoslova kojeg troše, usitnjavaju i mrve.

‘There are no new messages on the server‘ sitnopisno, u kutu ekrana. U zgaženom pepelu cigarete na istrošenom sivilu tepisona. U praznom fotelju. U hrpi časopisa u kutu. U etiketi poluprazne boce. U kutiji spajalica. U omiljenoj knjizi na polici. U svakom zrncu prašine na stolu.

Sjećam se vremena kada sam mislio kako poznajem tišinu u sebi. Ponekad je bila prostor bez titraja, ponekad gromoglasje svih zvukova koje sam ikada čuo. Večeras se istopila u novo bezobličje – ne samo u opažaj nezapisanog zvuka misli, već i u nedopušteni mi bljesak elektrona, u nepritisnuti takt tipkovnice, rastačući me u muk, u podprostor u kojem me Njezino ime šuti.

Postavih se, eto, bezočno, drsko i djetinje, u imaginarne centre Njezinih galaksija. Zagledan u kišni isječak grada kroz prorijeđenu roletu, kršim zavjet zabrane ulaska u paralelni svemir, Njezin svemir, svemir stvaran i stvoren bolom ranjenoga bića koje čuva agoniju svog djetinjstva u očima za Onog koji tek treba doći.

Ili je, neprimijećen, neprepoznat, zasjenjen i prešućen, već ovdje. Na pustopoljini koja tek izgledom podsjeća na neuredni sobičak, s pogledom prema horizontu koji samo sliči kišnome gradu.

Bez Nje.

Autor ilumminati

Ova objava ima 4 komentara

  1. Sva osjetila uključena. Isječci vanjskih dojmova. Blicevi. Tišina bezobličja. Pokušaj analize prošlih zbivanja. I sve se svodi na jednu razarajuću misao; bez nje. Uza sve te osjećaje nisi plačljiv, stih ima neku snagu, rekla bih- silovitost. Pozdrav!

  2. Ne znam što da kažem.
    Znaš!
    Ova tvoja pjesma je potpuno u skladu sa svim mojim mislima….
    Pišeš li i prozu? (volio bih pročitati neki roman sa tvojim potpisom)
    Veliki pozdrav!

  3. Sjećam se vremena kada sam mislio kako poznajem tišinu u sebi. Ponekad je bila prostor bez titraja, ponekad gromoglasje svih zvukova koje sam ikada čuo. Večeras se istopila u novo bezobličje – ne samo u opažaj nezapisanog zvuka misli, već i u nedopušteni mi bljesak elektrona, u nepritisnuti takt tipkovnice, rastačući me u muk, u podprostor u kojem me Njezino ime šuti.

    ilumminati, ne možeš bolje 🙂
    Neka ti današnji dan bude poseban …

    Lijepo te pozdravljam !

Odgovori

Subscribe without commenting