[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Sivo, sve je sivo, i moj pogled i tvoj dah.

Kiša, kao da nikad stati neće.

Pada, cjedi se niz oluke, kaplje u nepovrat.

bez volje, bez značaja, kao i nas dvoje.

Ruke tvoje grle me, bez strasti,

bez mimike, u znak nečega što je bilo.

Ne osjećam toplinu, hladni prsti po mome tijelu.

Stranac, kako brzo si mi postao stranac.

Nekoć me tvoj dah smirivao. Sada me plaši.

Ti sanjaš, željela bi znati što sanjaš,

 da li smo u snovima još uvijek mi.

Snova ti se bojim i misli tvojih.

A nekoć si me volio, osjećala sam se tvojom.

Na početku ovog kraja znala sam što radim,

 i zašto se onda sada čudim?

Život od sjećanja budućnosti nema.

Nestali smo na putu, na putu za nigdje.

Posljednja nada bio si.

Sada odlazim, ne zbog svoje slabosti,

već da tebe oslobodim.

A sad poleti u visine, dotakni zvijezde i reci

da li je to osjećaj koji si tražio, da li je to sve što si željeo?

Grmi. Razlila se kiša po krošnjama, po ulicama, po nama.

Mokro ne gori, ljubavi, pokisli smo.

Posted by lellocaramello17

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting