[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

 Golim je prstima vruće kestene,

na trotoaru kestenjarka krhka,

vadila sa garave  pećnice male.

I gledam ruke, drhtave žene,

ona dva prsta od  gara mrka,

bijeli su fišek  savijale.

Kao da sreću untra meću,

drhtajem  svojim svaki nasu,

uz stisnut osmijeh paćenice.

Oni se prsti u vjenac spleću,

dok prolaznici nose grimasu,

kestenjarka je, sa razglednice.

Kako bi bilo, da se ima,

sreću, pa da na fišek dijeli,

 onim rukama svojim od gara.

Onako džaba, nesretnima,

bar fišek jedan, ne mora bijeli,

da me do jutra razgovara.

                                        Autor: Said Šteta

Autor Said Šteta

Poezija i ja drugujemo još od onih srednjoškolskih dana kada se ljubav iskazivala u stihovima, nekad samo na komadiću papira i tu ostajala kao izgubljeno blago. Zatim uz odrastanje, kako bi predstavio sebe, sve do ovih godina kada mi dođe kao dobar drug da godine lakše nosim…Dijalog sa dušom nepresušna je priča!

Ova objava ima 1 komentar

Odgovori

Subscribe without commenting