[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

 Golim je prstima vruće kestene,

na trotoaru kestenjarka krhka,

vadila sa garave  pećnice male.

I gledam ruke, drhtave žene,

ona dva prsta od  gara mrka,

bijeli su fišek  savijale.

Kao da sreću untra meću,

drhtajem  svojim svaki nasu,

uz stisnut osmijeh paćenice.

Oni se prsti u vjenac spleću,

dok prolaznici nose grimasu,

kestenjarka je, sa razglednice.

Kako bi bilo, da se ima,

sreću, pa da na fišek dijeli,

 onim rukama svojim od gara.

Onako džaba, nesretnima,

bar fišek jedan, ne mora bijeli,

da me do jutra razgovara.

                                        Autor: Said Šteta

Posted by Said Šteta

Poezija i ja drugujemo još od onih srednjoškolskih dana kada se ljubav iskazivala u stihovima, nekad samo na komadiću papira i tu ostajala kao izgubljeno blago. Zatim uz odrastanje, kako bi predstavio sebe, sve do ovih godina kada mi dođe kao dobar drug da godine lakše nosim...Dijalog sa dušom nepresušna je priča!

This article has 1 comment

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting