[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Ništa nije važnije i ljepše
nego je rijeka mekih osjećaja
što se slijeva raspletena u dušu
i stvara nevino, blistavo i čudesno –
kristalnu vedrinu u zjeni pogleda
koji me napaja iskričavim zovom
i miriše na divan i lepršav cvijet
sred jezerca ustreptalog u njedrima;
i rastvara se u raščipkan slap
niz treperave i sjajne zvjezdice srca
što se protkane vlasima Sunca
uspinju uz modro rumenilo neba
s pjesmom radosti zvonke u naručju,
preko preljeva u sjajnoj perli ogrlice
koja oko mog čela igra, treperi i leluja
oslikavajući rukopis u čaroban poj …

U gnijezdu sna i ptica!

Ljubav pripada svijetlom dahu
jer sama je izatkala zlaćani let
za ruho poljupca, cvijeta i smijeha
kroz zelene oaze proljeća –
ljubav pokreće igru dva krila:
ptica, leptira, vala, srca i ruku
i prožima ih čudesnim zracima
u čitav splet šuma, šapata i drhtaja
kroz mirise istinske nježnosti
koja se prostire, prepliće i plamsa
stvarajući prsten svitanja i plesa,
što ispisuje i aranžira melodije divne
u bogat plašt čarolija pod prstima
skladajući glazbu zanosnog strujanja
i tvori put radosti zjena i obzorja
na izvorima vječno mladog svitanja …

Post scriptum:

Čarolija vječnosti unjedruje život
rastrošno lijep, privlačan i trajan,
neprotumačivo snažan i bogato satkan
doživljaj ljepote i ljubavi
koju dijete radosno upoznaje i prihvaća
kroz igru, maštu, učenje i sudjelovanje
u stvaranju i ostvarivanju vlastite sreće
kroz zaljubljenost u pjesmu bliske daljine …

Zdenka Kirin iz proznopoetskog ciklusa “Zov daljina”

Autor zkirin

Odgovori

Subscribe without commenting