[Ukupno:2    Prosječno:5/5]

Ljeto je,

nek te ne prevare olujne kiše.

To Nebo ispire tugu sa Zemljinog obraza,

previše je jada u njenim borama.

Stisni se više i jače uz mene,

ne boj se.

Ljeto je, kažeš, dok zebem ispod mjesečine,

a bura razbacuje posljednje oblake.

Sutra će opet svanuti sunce.

U hladu tamarisa, u blizini mora

na vrelini žala, lakše se živi samo ovdje i sada.

A, što drugo?

Ne mogu moje brige zbrinuti sve bolesne i jadne,

ne mogu moje suze nahraniti sve gladne.

Moje misli, ma kako ispravne bile,

ne mogu razbiti sve bolesne ideale.

Prigrli me, čvrsto, utopli mi dušu,

njoj ne treba Sunca,

ona se ljubavlju grije.

Ljeto je, kažeš,

dok tišinu noći paraju munje.

Posted by Aristhea

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting