[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Zaiskao sam da ulije još mi jednu,

Pa da ugrije, da tugu napoji žednu.

U kutku sjedim, na rasklimanom stolcu,

Vičući snažno  nek donesu još bocu.

Kutija trošna – gdje jutros stavih duhan-

Prazna već je, a k studeni ne želim van.

 

Molim cigaru gospodina u kaputu,

No gospodstva taj ostavi po putu,

Do šanka hodam, do bijele zgodne dame

I prepadoh se, u nje lice k’o u ljame,

Bacio stol sam, vrisnuo iz petnih žila,

Kad upita: ‘Zar vam put moja nije mila?’

 

‘Ne, nije mila’, mislio sam, ‘grda ženo’,

Ljepšeg je vonja pod stokom u štali sijeno.

Tada mi šamar ljevicom opali teškom,

A ja joj vratih, no podlije – sa smješkom.

Netko me tada izbaci silom iz kavane,

I zaspao sam. I probudile me vrane.

Autor Arrost Sfodor

Rođen 29. studenoga 1992. u Šibeniku, završio Osnovnu školu Petra Krešimira IV.Šibenik (1999./2000.-2006./2007.), Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju s pravom javnosti (2007./2008.-2010./2011.). Student prve godine biologije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (znanstveni smjer).

Ova objava ima 1 komentar

  1. Opa, drama!
    Mislim, drama kao poetski stil. Pročitah stihove koje si objavio nakon ovih, pa vidjeh da je drama i ovdje.

    To je vrlo pohvalno Arrost, divan, ali zahtjevan stil. Volim ga čitati.

    Pozdravljam te.

Odgovori

Subscribe without commenting