Oživjela je tuga u suzama, žalenje se nastanilo u duši Bože moj! A skrovište osunčano molitvom darovala sam ti, smjestila sam te u oazicu svoje nutrine, da mi u pustinji ne brineš. Darovala sam oduvijek svima radost i kad bi bila bolna do kosti. Pogledaj sad onu punu nepravde, osude i žalosti. Umorna sam ti…


Između nas ima posrnulih anđela nitko ih ne prepoznaje stvarno. Kadikad ih pogleda slučajan prolaznik okrećući glavu od neugodnog prizora koji vrijeđa njegovu harmoniju. Samozatajno žive poput aveti grada i nisu nagi kao Michelangelovi krilati na nebesko plavom svodu Sikstinske kapele. Posvuda ćete ih susretati gradom; na pločnicima se zanose sad lijevo – sad desno…


Poželim se izgubiti U dodirima prošlosti Poželim nestati Pod plahtama nježnosti Poželim te dodirnuti U sutonu vječnosti … Poželim zaspati I nikada se više probuditi U naručju Tvoje ljubavi … Poželim se vratiti U dane one mladosti Što ostadu spavati Želim ih probuditi I ponovno proživjeti … Poželim ali znam Ista kap dvaput Na dlan…


Buklo žbunje crvenog gloga i pustilo trnje da ga čuva od svega.   Na graničicu mu sletile dvije raspjevane sjenice i dok su pjevale jednoj trn probode srce.   Padne crvena kapljica, crvenija od gloga. Druga je sjenica   htjela odletjeti, al probode trn i njega i tako su prestali pjevati.


Tamo gdje mi sniva ljubav, u svetom planu Božjem probudi ga arhanđele danas, sutra ili nekog posebnog jutra, koje ispunjava volja Očeva… Doprati ga, krila mu posudi, jer mi smo na zemlji samo obični ljudi željni krila vječne ljubavi! Ako mu se spava, uspavaj i mene, da mi suza iz jave u san ne krene!…


Ne tuguj draga Ja sam to novo prisustvo Oko tebe Ja sam samo uspio prijeći U onaj vječni Sjaj Gdje nema boli Gdje nema tuge Jedino čista ljubav Teče rijekama Struji prostranstvima Čut ćeš me  svuda Vidjeti u svemu Cvjetna sam livada šarena I nevidljiva ptica Koja opojno pjeva u gaju I daleka sam modra…


Им дадов години со љубов, а ми вратија со минута презир. Си ја гледам несреќата во истуреното кафе си го живеам животот со прашања без одговор. Преку прозорец од стакло ми ја допираат раката за утеха и во нивните очи летаат кукавици добивам само минута презир. Самотијата нема врска со професијата нема врска со поезијата…


Ne tražim ljubav od tebe. Ne više. Ne nadam joj se. Ali te molim. Nemoj mi nanositi bol. Nemoj sutra opet nekom strijelom moje srce probosti. Jedva sam došla sebi nakon mjesec dana teško podnošljive boli. Ne trgaj ono malo radosti što sada imam u izmučenoj duši. Samo me pusti na miru kad sutra budemo…


Jedne noći na hitnoj uvedena je persona Umornih očiju i uvenule mladosti Čekala je osamdeset i sedam minuta – dok napokon ne otkriše organske gadosti Koščata takva leži nevidljivo Ponizno se skuplja kao da pravi mjesto Smrti što je promatra iza nalaza Infuzija kapi niz cjevčicu Lijeno gmižući NaCl traži put do tijela Ondje pušta…


U snovima je jak, drži nas na rukama Mama, dali je to moj otac? Dali je on jak? Čuva nas od svih zala, tata je tu ne brini se. Gdje si tata? Zašto tako rijetko izgovorim tu riječ? Što te boli, tata? Zašto te nema? Sanjam te, tata! Kad me zagrliš nestane sva bol, snovi…


Addicts to hate me and my mate drop on a plate our loving rate We had a date it was no love me and my mate handshake with glove With a hate doom in a same room different broom we use for BOOM Me and my Mate Mržnje dva lika ja i moj prika kap…


Bol

U sumraku zore Skrila se bol Tihim korakom navire – Osjećam da dolazi Ćutim miris Gorke krvi Koju sa sobom nosi… Tjeram je da ode – Ne sluša me Tek zacvili Ponekad Popust psa ostavljenoga I tad me orobi velom Pa me guši A krikovi Nečujni Paraju mi oklop I postajem ranjiva, Njena laka sam…


  Odustajem… Možda ne zaslužujem Biti voljena U nečije naručje Leći Ali tu i ostati Odustajem… Možda nisu ove ceste Cipelama Mojim namijenjene I zato bježim Stazama Koje me ne bole Kada se poskliznem … Odustajem… Jer možda su ostavili trag Zidovi Što su ih probijali Glasovi Nekih nespojenih duša Zarobljenih U isti san Odustajem……


Stalno skrečem misli putokaznim umnim natuknicama i nekom patetičnom varkom prikrivam zgnječenu dušu. Stavi prst na okidač onaj čiji pucanj čini najviše štete. I svo sranje koje se niže na papiru valorizorajući neke moje riječi skupi radove i spremaj ih u neki svoj kabinet u koji je ulaz strogo zabranjen. Organiziraj sprovod (ako barem još…


Poželiš li, luno, Kao ja što želim, Da mu hladne, griješ sne.   Poželiš li, ptico, Kao ja što želim, Da ga glas tvoj, jutrom budi.   Poželiš li, buro, Kao ja što želim Da zagrliš ga, snagom svojom.   Poželiš li, kišo, Kao ja što želim, Da spereš tugu, lica njegova.   Poželiš li,…


Ah ta mladost i ljubav.. Mi tinejdžeri mislimo da je sve tako jednostavno, da je jednostavno voljeti, patiti, trpiti, čekati.. Mislimo da je ljubav tako divna, ali naučiš da nije. Tvoj život koji se svodio na prostor zaštićen krilima tvojih roditelja proširio se na mnogo strana za koje nismo ni sami svjesni. Odrastanje je dio…


LET

Brate moj Što su ti krila? Tako mlohava Što su ti oči? Tako pospane Što ti je glava? Tako pognuta Prolaze li svi? Pored tebe Ne priznaju li? Da ih boli Ne brini brate Ja sam spreman Priznati da me boli Tebi dati krila Sebi dati suze Obojici slobodu


Još jedno tiho jutro. Zatvorim oči, I jedino što čujem su vlastiti uzdasi Čudno zvuče. Isprekidani. Kratki. Nedovoljno duboki, Nedovoljno mirni. Zrak je gust. Hladan. Ispunjen strahom očekujući odgovore. Pritišće me. Tjeskoba. Uvija se kao pogana zmija. Oko mene. Preko prsa. I gubim dah. I vrata. I riječi su zarobljene. I očiju. Svijetlo. Nestalo je….


Sva mjesta na kojima smo bili mi i dalje posjecujem sva ih vidjam cesto i ono nase staro mjesto puno je to boli koja pomjesana je sa srecom ali i dalje i sa ljubavi najvecom pamtim tvoje rijeci teske tvoje greske kada rekla si nama ne rekla si mome zivotu i meni sve sve sto…


Doslo je vrijeme kad pisati neznam a zelim kad voljeti neznam a zelim doslo je vrijeme kad pozelim nekoga pored sebe a nikoga nema i znam da sad je to vrijeme da krenem da pocnem sa onim sto sam trebao vec ranije vrijeme je da zivot napokon krene da upoznam sudbinu zagrlim ju i ruku…


Još jedno sunce, još jedan dan. Ne želim se probuditi, tonem u san. Ovdje smo zajedno, ne želim otići. Ugasi alarm, već ćeš stići. Reci da me voliš, da sam samo tvoj. Još samo par minuta budi život moj. Još jedan mjesec. Još sve je san. Nema te. 30. dan.


Baš je trebalo ovih pet minuta pljuska da ispere crnilo iz bijelih oblaka,   crijep sa krovova, toplinu sa hladnih dlanova i slani trag suza sa blijedih obraza.   Da noć nije pala sigurno bi se duga na nebu pojavila.   Da suza nije slana ne bi bilo traga da je isplakana.


Tišinom obasjaj  sjenu  ti  nemiru, i sve ove noći u jednu pretvori. Šapat kao kap istine biva obrisana sa nježnih obraza , i ruka u pozdrav uz zvuk tišine .. I taj nemir što nikad ne nestaje .. i sjene što se prostiru u nedogled niz sve prašnjave putove..   Jednom srebrom ispisane tišine ispod…


Na kamenu smo mi svi se rodili kamenim Gradom djetinjstva brodili miri su kameni nas porodili njegovim kamenom bosi smo hodili Ubosti nijesmo se imali našto o kaži Grade ti pusta mašto zvonik ne zvoni, već ko da kleca gdje su ti tvoja malena djeca Muzej si posto voljeni Grade duh Hamletovog ćaćka kamenom tvojijem…


Pitaju me često neki ljudi strani Poznajem li strah, tapkam li u tami Žele znati kako je na kraju puta Kada duša polako počinje da luta U neku drugu priču, u neko drugo sutra Gdje više nema ovozemaljskih jutra Pitaju me tako a ne znaju da boli Što ovo tijelo slabo i dalje život voli…