Tanki su prsti klizili niz njen obraz, gladili su tanki prsti njenu glatku kožu. Iako je već napunila 30, njena je koža i dalje bila glatka, bez mnogo bora. Bili su njeni obrazi kao u djeteta. A on, on ju je još više volio radi toga. Ne radi njene mladosti, već radi stvari koje je…


Život je satkan od sitnicašto mnogo značepotraga vječna ušim’ iglicaplastima drače I sve su kraćete sjene Sunca što blijedidok srce plačeu Smrti sve je što vrijedi


I want to write about you like I never didIt was never spoken about a person this wayHuman was never codified in such mannerAnd do you know why? Because there is no way –No inkNo letters to combine,To explain the depth of your imprints on my skin –On my moments,On my vision. You are, my…


U snovima mojim, ti mi stojiš blizu Ruke tvoje oko mog su vrata Lice moje u njedrima tvojim I sada tvoj dah osjetim na vratu Kao nekad… Nitko drugi, osim dvoje nas Ptičice cvrkuću, ili smo to mi? Ponovno ljubav, meka i vječna Osjećam opet, da živjeti vrijedi Poljubim usne, predivne tvoje Poljubac tvoj mi…


Tišina

Tišina Muzika se čuje Tihi glas s notama putuje Zidovi šute tugu sluteStalo je vrijeme stale su minute Tišina Suza mi iz oka krenu Kad ugleda sliku njenu Crna kosa oči plave Njen osmijeh ne izlazi iz glave TišinaNoć mirna, oluja u meni Mjesec pored mene sjedi Suze mi osmijeh brišuDok zvijezde njeno ime pišu…


Puno je vode od onda proteklo ispod mosta i vrsta novokaledonijskih papagaja je istrebljena. Ti više nisi kao onda ista, sada si odrasla žena. No vratimo se na papagaje. Ako ne znaš gdje je Nova Kaledonija, istočno je od Australije i dom je tih papagaja plavih i zelenih boja. Zapravo, nekad im je bila sigurno…


Sjedimo ti i ja, ali sjedi i on. Mi razgovaramo i pretvaramo se… Pretvaramo se da ga ne vidimo. Ne brine ga to, on je i dalje tu… U tišini nas opominje, možda i osuđuje. Mi se i dalje pretvaramo… Slon u sobi.


In Autumn, maybe, is hidden Spring, purple flowers under yellow leafs, but about it, dear, you know nothing nor broken heartedness, woes and griefs.   I’m not bad, maybe, as you think, there is, maybe, more good in me, but about me, dear, you know nothing and you won’t even try to see.


  Znaš da ja sam ta žena. Sva u crnom. Groblje tvojih strahova. Moje lice je mršavo i blijedo. Obrazi upali. Rubovi mojih usana krvavi su. Na rukama je blato. Pod noktima crvi. Sa mojih trepavica kapa sok divljih kupina. Među grudima čuvam obezglavljenog goluba. Lagati, lagati, ne znam. Umorna sam. Opasna. Prokleta.   Znaš…


U Frankoforat mi brat a u Sestriere sestre arbajt moj brat Hrvat u Chioggu, Romu i Mestre U zemlju od Asteka otišo moj mi teka za postojbinu Maja o’šla mi raja Putim di kengur skače otišo ćaće u Irska drugi mi mnozi di livon stranom se vozi Svud svijetom razasuti po onoj Švabiji većma gorka…


Pao je samo tamni veo preko nas,preko moje nadahnute duse,koja je gledala u svetlu buducnost.Nesto nas je razdvojilo da li mozda daljina (kao sto kazu sto dalje od ociju,to dalje od srca) ili samo nase trenutazno usijane glave,tela,srca.Koja su na taj period zajedno kucala i sijala istim sjajem,mastali zajedno za bolje sutra,prozivljavali zajedno te trenutke…


  Kažeš mi da će se to desiti ovdje. Za mladog mjeseca. Moje umiranje.   Pokušavaš dotaći me, prstom upireš u modre mrlje na mojim bedrima, tragove oslabljenog tijela, predskazanja bola. Kažeš mi da sam ničija, jezikom prelaziš preko oštrih linija mojih kukova, crtaš vatrene kružnice, predskazanja krika.   Ne podnosim svjetlost. Pljuvačkom gasiš svijeću….


Jauk boli, što se hori, kroz tamnu noć. To majka sina zove, moraš sine kući doć. Neću majko, kući doći, tamna je noć. A po tami, nikad neću, majko na put poć. Jadna majka suze roni, sina zove, Boga moli. Pusti dijete, da ga vidim, samo ovu noć. Bog uzvraća, nije zao, za ljubav majke…


bilo je tu i mrtvih, sine. u kutu treslo se dijete plijesan na zidu i smrt na zidu. uz slike svete. urla vanjština, crvenost krika udarom vatre bezdan se klati zvuk pucanja gorućeg plika u završen beskraj složeni sati. metalni div, žile su žice na čelu slika bijele grlice zeleno mu trulo nasmijano lice ruke…


Sjedim na oknu svoga prozora te promatram nebo. Nema niti jedne zvijezde na nebu. Nebo ih je sve skrilo. Skrio ih je kako mu ih mi pokvareni ljudi ne bi uzeli niti jednu jer mu je do svake stalo te su za njega najdragocjenije na svijetu. Dok su nama ljudima to samo obične točkice koje…


Ja ovo ne želim više. Ne ovako. Ne tišinu koja guši, Ne bijes koji uništava sve što je prostalo. Neostvarenost koja peče. Zar svaki korak mora biti borba? Zar svaka misao mora biti usmjerena na drugi dah? Kažu, okreni novi list, kreni dalje, možeš ti to. Ali ne želim uvijek biti sila. Želim se slobodno…


Kako tužno pada noć, Nitko da bi došao meni u pomoć. Bez salame svoje mile ostadoh ja, Baš kao i bez tebe jadnika.   Što me u životu ovomu još snaći neće, Kako ću ja sad bez ljubavi i sreće? Tko mi bude nastanjivao snove sada, Bez ikakvih mogućih jada.   Što više starim to…


Visoko stojiš ti, makar Uništen i Krvlju obliven bio, Opustošen i zaboravljen. Volontere svoje poubijao, A majke i žene bez muževa i sinova ostavio. Raznesen,   Gađan, Ranjen, Ali ti si opstao. Digao si se iznad svih,   Heroj postao, Emocije prouzročio, Rane načinio, Ožiljke ostavio, Jauke izazvao. Ali vrijedilo je, jer ipak nakon svega…


Kako uspijevam?! Kako još živim i još se smijem?! I sama se pitam. Ponekad. Ima nekoliko bitnih stavki u mom životu. Volim svoj posao. Volim i to što ga imam. Moja obitelj. Proživjeli smo skupa uspone i padove, boli i radosti. Moji divni prijatelji uz mene su u dobru i zlu. Poneki kolege tiha su…


Biti nekome nešto. Nije li to ono što svako srce čezne?! Nije li svatko željan nekome biti ljubav, ona neprolazna?! Ne kažem da nisam nikad bila voljena. Bila su dvojica ili trojica koji su nakratko osjećali više od prijateljstva. Imala nakratko momka prije nekoliko godina. Ako se dvotjedna veza može vezom nazvati. Ipak, nisam dosad…


Gotovo svaki dan iznova sebe sastavljam iz polomljenih dijelova. Svaki dan iznova pokušavam se pomiriti s grubošću čovjeka kojeg sam zavoljela. Poželim često otići. Dati otkaz i snaći se. Njegova stalna blizina kao neka kazna Božja, ni sama ne znam za što, uvijek iznova rani srce. Ne znam kako ću izdržati, ne znam kako preboljeti,…


Davno na Trgu postavljen je sat sve sekunde, minute i sate broji, kazaljke neumorno trče, kao tat čini se da čitav ovaj život kroji. Uvijek čekaju ispod njega ljudi pogledi su im nekako smrknuti, uvis pogledavaju pomalo hudi rado bi da krug mogu prekinuti. A neki stoje ispunjeni sladom kraj njega se tada ljubav budi, sastaju se…