Navika mi je da proizvodim buku O kako te misli jako tuku   Sami gradovi su proizvod toga Odoh malo u šumu gdje je tišina i sloga   Sada jasnije čujem sav taj nered i kaos Dođe mi da se spakiram i preselim u Laos   Nema to nekoga smisla jer Moram povesti i samoga…


Bio si snažan narode mili, Za slobodom si vapio uz lavlju riku. Kad gledam te danas srce mi cvili, Vidim pred sobom istu onu sliku.   Jaglaci zgaženi uz puteljak leže, Da čujem ih bolje, bliže moram doći. U pomoć zovu sve teže i teže, Ne sluša ih nitko u okrilju noći.   Sramna i…


Ušuljala se bešumno poput tata kroz širom otvorene prozore sva zanosna kao da je od zlata ukravši nebu ljetne dekore. Donijela mi svu svoju ljepotu okitila grane nijansama žutim upijam pogledom tu divotu i od silnog ganuća zašutim. Dok raskošno titra čistim zrakom kao čestice blistavog kamenčića i moji snovi jačaju s mrakom. Pogledam li…


U delti Neretve ni ništa nova čaplje i liske mirnoga plova gusarska lađa obalom snenom provesla noću Opuzenom Ni u Omišu nema novosti Cetina moru predaje kosti Radmanskim mlinicam’ bodu se osti janjca što život posti Skradinski buci šume i šušte ne mogu šoldi platit ti gušte slapovi bijeli nizom kaskada tu srca stara kucaju…


Danica kraljica zore ljepota, nebeski sjaj divi se njoj i more kad stigne valom u kraj I ptići u lovori pjevaju njoj u zori gledim je na istoku blještavu raskoš u oku Za njom će sunčeve zrake rastjerat ponoćne mrak’e jutrom će… kraljica zore mjesečinom u more


Beogradska hladna kiša u prozore lupa. Sve je utihnulo. Ni zuja pčela nema, ni ptica na grani. Da li leto ide il’ se jesen sprema? Pokoji auto tu negde prozuji… Samo tišina, k’o kad noć priprema. Prohladni vetar grane lipa njiše, a mirise njene niko ne udiše. Zračka sunca nema. Tmina pusta vlada. U sobi…


Želela bih vetrom pozdrav da ti šaljem, jer srce je moje ranjeno i bolno i čežnja ga mori… Iz pepela toga ponići će cveće, iz koga će pčele uzimati polen, da iscele mnoga razboljena srca… A ja ću sa neba odozgo gledati ko će niklo cveće rukom svojom brati.


Ima li kraja mojoj znatiželji? Duh je miran, nadasve nemiran kada god poželi, srce se smije, veliko je, u oku suza i sjaj, isprepliću se kao kakvi prsti, i nema kraja mojoj znatiželji sada znam, hvala Mjesecu što je velik i Suncu što se sjaji, grije, Majko Zemljo, hvala! 🙂 <3


Upirem pogled često u visine u plavetni beskraj sjajnoga neba promatram na njemu čudesne oblike što prekrivaju lelujavu modrinu. Maštovita igra svjetlosti i sjena izmjenjuje pulsiranje paleta stvarajući zanosno blistave slike; paperjasti oblaci narisaše ženu ogromnih ruku koje pruža meni. Trepnem, i već jedrenjaci plove pučinom; gledam i platna poentizma kao da ih je stvorio…


Zbonacalo utihom ko ulje ribar stari veslim’ pravi žulje za barčicom tri provena vala šuštanjem će zašušurit žala Galeb Martin na provi mu sjedi priko vesla starca more cijedi prema suncu vesla u utonu ribar stari u Malome Stonu


U titraju dana pri susretu s noći, razlila se nebom šara. U zlatnoj noti široke su njive žita, crvena žari ljubavlju šokaca i šokica u sokacima. Sivilo u misli zove topla ognjišta Slavonije, bijeli oblaci ko stolnjaci vezeni naših starih baka.


Majčica nam govori, a mi zatvaramo uši.   Nešto ne štima.   Velike su promjene na pomolu, velike nevolje naš planet predosjeća.   U bolima vlastitog klimakterija Zemlja divlja izgubljena, vapije naše razumijevanje.   Hoćemo li joj pružiti ruke?


ADIO

Stjenovitom obalom koju pjene vali gledam ljeskanje tvoje mokre kože dok mirišu smiljem i crnikom naši žali blistavo plavetnilo cijelu me prože. Opijena mirisom travke svake uranjam duboko u tirkizno more uvita u zlaćane sunčane zrake oko sika čujem kako valovi šumore. More mi nalijeće kao da me srče ili me to tvoje vrele usne…


Noćas sam u sobi imala invaziju sićušnih mušica na upaljenu lampu izazvale su pravu konfuziju muvale se uokolo kao u kampu. Uletjela je čak i jedna bubamara istražujući čipkastu zavjesu zasjela na staklo da se odmara, pa stala tumarati u stresu. Kudgod krenula ne vidje kraja zbunila je beskrajna svjetlina skočila bi da može iz…


Sunce se ljeska i žeže – Vječito je podne Sred ruža objesila se lijeska A njene grane ko mreže Uhvatile su moje snove Pa je stala da se tužno smješka Preljepa u svojoj čežnji I hrast poput vojnika stoji, A ipak kradomice mrmori Jer srce mu je ono od skitnice Čuvaj se, hraste moj mili…


Nad visovima tamnim sunce prosijava, oblaci se mekušasti anđelima čine koji bajnu djevu postojano prate na tom najvišemu vrhu što se osiljava jer baš njemu zraka najtoplija sine, jer baš tamo anđeli se uvijek vrate pa se možda pita ovo nebo strasno nije li ta djeva neka anđelica-žena koja smjerno svoje djeveruše zove da načine…


Na ljeto miriši topao večernji zrak, moja se čežnja vraća mladosti svojoj kada se zbog nas oduševljavao svak i kad je moja sreća bila na pameti mojoj. Na prozračne biljke miriši ova vrelina, niti daška vjetra još ranoga nema pa se isparava nevjerojatna milina protiv smoga, poput elitnog parfema, tu, pod krošnjama trešanja i borova…


U vrtovima života nepregledna postoji mnogo cvijeća, postoje križevi, postoji nada jedna i niz mladoga drveća. Na vrtove života bjelosvjetskoga pada i rosa, i zagađenje, spušta se sunčani blagoslov Boga prsne k’o šipak svako zrenje. U nizu pokraj glavne staze često neke kućice stoje, okrunjene lozom koju ne spaze ni mravi što svoje korake broje….


U dvorištu mom zelena topola raširila grane da ne bude gola u gustoj krošnji gnijezdo jedno savila ga vrana brižno i vrijedno. Ona na stablu, a ja na balkonu zasjele svaka kao na svom tronu naučile živjeti jedna uz drugu kadikad dijelimo čak i istu tugu. Okrenute nebu i životu svom čuvamo i branimo svoj…


Puna sve gorčine što se nakupila, sunčeva se lava diže kao magla iznad klanca, korito je stare rijeke popunila, još do mora spojila je brda i doline poput lanca. U kanjonu ispod magle rijeka teče i sporo se kao golem titan valja koji će se prolomiti kao da ga magla peče, to je para koja…


Izgubljena violina ova maestrala našla se na rukama bića dugih kosa, usred šume što prkosi navalama njina vala, pa već utaplja se u dubini šumske rose. Možda to je biće poželjelo zaguditi kad se iznenada našlo samo s instrumentom, ali tad bi možda moglo maestrala zaluditi i te mračne šume što ih mrsi svom lamentom….


  Visoke ivančice pod zvijezdama se sjaje, takvo jednostavno cvijeće, tako svježe; čvrste stapke streme mada noć još traje, malo tamna kao da i zvijezde od njih bježe, a one se okrenule gdje je skrita mjesečina, sve onako nevino i drsko bijele, otvorile širom latice, besramnih li čina, pa su sve nijanse tople na njih…