Dobro došao prijatelju stari, nismo se vidjeli od posljednjeg odlaska djeda Gordana. Kako si? Kako je Lovre? Ima li već osamnaest? Čuo sam, ne piješ više? Zažmiri na jedno oko, inferiornosti je mjesto u grobu, gdje je i otišla s djedom ’99. Sjedni, ne tu, tu je moje mjesto. Evo, Max, pomakni se! Ma slušaj,…


Nema me nigdje… Ne šuškaju više osjećanja moja u tebi. Ne čuješ mi ni osmijeh, ni plač. I baš je tužno jer me nema, jer su me izbrisali dani… mene nekad neizbrisivu… Vidiš kako bol može oteti sve, kako nam može nauditi. Rekla sam ti da ćeš me zaboraviti, kao da sam utopija, a nisam…


Prelazim na drugu stranu i osjećam se važno. Zatim hodam desetak metara i stanem. Prelazim na treću stranu i onda opet dalje. Vraćam se do prvog prijelaza i dolazim opet na stranu neku drugu, ili treću, pa na prvu. Ali, uvijek nastojim ići nekoliko metara ispred. Tako imam osjećaj da nešto radim i da sam…


Obuci me u svetost Oče moj, jer želja mi je da ti prinesem molitve svih potrebitih… Palim dušom svojom svijeće nade za njihovo zdravlje, ljubav i mir. MOLIM TE, ne gledaj na moje boli, iz kojih činim grijehe svijesne i nesvijesne, gledaj me na ženu pokajnicu koja ljubi Isusove presvete rane… i želim pokorom zacijeliti…


Umrijet cu nocas nagovjescuje mi mjesec I to banalnim udarcem nocnog tramvaja broj 32. Nece me vidjeti, a ja necu biti u stanju raspoznati svjetlo ni zvuk. Ozalosceni stajat ce u nevjerici motreci kako mi tijelo poput ping pong loptice odbijaju s jedne na drugu stranu vozaci koji takoder ne raspoznaju svjetlo, ni zvuk. Plakati…


Teža

Ako me ne nađeš jednom, mora da si me dugo pronalazio. Kad, kad, zastao na pogrešnom mestu, zurio sasvim dugo i izgubio trag. Ako me ne nađeš jednom, nemoj misliti da nisam čekala. Jesam, a ti si živeo, i to me je umorilo. Ako me ne nađeš jednom, ne traži na drugom mestu, tamo sam…


Kada sam upao u krizu, bio sam blizu posvećenja, dotaknuo sam dno i onda krenuo prema gore. A gore više nije bilo nikog tko bi mi dodao granu da se uhvatim za nju i dopužem do obale crne. Samo mi glava viri i pete i noge otežale od stajanja, a na brdu tajnom gdje je…


Gledam svijet, slušam ga i upijam. Odlazim cestom za onim što učini  da vremena i prostora nestane. Ono što slatko je mom biću…gdje duša svoju dušu prepoznaje. Dušu duše moje. Gdje riječima teško se opisuje, gdje pogledi svu istinu ćute. Jer tu čista i netaknuta sam. Tu sam sigurna. Tu sam istinska. Srce tvoje glasnije…


ANĐELI PJESME MOJE KAZUJU MI O TEBI LJUBAVI Ljubavi moja, izmjenjuje se noć i dan, sve da bi došlo do sjedinjenja mog i tvog. Zorom se ptica raduje sa mnom pjesmi nebeskoj! I noć više nije tugujuća, molitvom obasjavam ugasle zvijezdice. Trepere u sjaju imenima našim tajnim. Osvajaš me spokojom, kao kad ranjenu srnu pripitome…


U čulu vidim pesmu i istinu i čujem slutnju kako trepti sjajno, neodlučno i cepa dimenziju sveta koju udišem pesmom. Treperi mir neobjašnjene ljubavi i vreme stane u trenu kada izdahnem svežinu reči i njenog imena. Apstraktna krv iz dlana i obećanje pomirenja potekli su u jednom uzburkanom talasu koji u neukrotivoj snazi ispisuje nove…


Gdje uopće biti, ako nisi tu, gdje se naći, ako te nema, pa onda poći opet u isti vrt, u zemlji na pijesku spavati do podne i gledati dolazak vjetrova sa zapada Gdje bih se mogao naći sa samim sobom, uvečer, ujutro ili u samo podne oblo, visoko i točno, i tamo se predstaviti svijetu…


Ovo nije još za bacit, ovdje se još puno toga da napraviti, postoje bezbrojne mogućnosti nečega što zovemo životom, kažu proroci Sve su mogućnosti otvorene, karte su bačene na stol, dim i magla nisu nam sada neka prepreka, od tog dima zapravo smo i mekši i jači, a njegova fina zavjesa čini se tako privlačno…


strahove često zakopamo u mračne špilje. suha vanjština stražari ispred ulaza. kostur. običan kostur. iznošenje strahova na svjetlo oživljava skelet. neka žive! živjeli strahovi! poljubimo ih i dobit ćemo meso. pokret. život.


        Stvari se raspadaju, jedna po jedna, jedna u drugoj, prva u trećoj, i nekim čudom tvore neke nove riječi i stvari, a da nisu maknule ni malim prstom. Hvata ih obijest kada shvate da mogu trčati i preskakivati jedna drugu, a nemaju obraza ni force pratiti osnovnu nit radnje. Nema ni zapleta ni raspleta,…


Tako počinje svaki dan. I u njemu je sadržan onaj novi prastari početak jutra koji se nikad nije dogodio. Protjecanje svega što ulazi u stvaranje koje se svaki put nanovono rađa već je unaprijed odigrano, ponovljeno  i zaleđeno u slici koja otvara vrata izvoru onog što neprestasno teče. A nejasna jasnoća, bistrina koja odudara od…


Kako diše nebo bešumno i mirno iza zimske magle zbijene i guste. Ako nazrem rasplamtelost naše zvezde, to neće biti stvarno. Vođen slepom verom izgubiću razum tražeći treptaje tvog glasa. Prozeblog od nade uočiće me vir onih sećanja očiju bez boje i istine bez stida kojima si prošarala ove zidove. Ranjen pred njima, čuvaću krajnju…


Sklesana u fizicku formu stasite plesacice s dozom upitna morala ubodenog u vene meskoljis se pod novim suncem gdje pruzaju se tvoji hektari zemljista koje podari ti novi Gospodar cijoj si se volji pozrtvovano odlucila prepustiti padajuci u sjenicu s ostalom skupinom jadnih pokucstava pod slikama nad tepihom bijedno ustrojenih u jedan pregledan kalibar cija…


The monster I thought I had escaped Now lurks around my every step One stumble One hitch And it will grab me To never let go again This dread I feel I cannot control Cannot subdue And cannot let go It keeps me in check Keeps me alive Letting me know My thoughts have strayed…


Tamo, iza smrtnih vidika, gde ne dopire njen glas, grom je prevario zvezde i izdao nebo. Tamo je srce prestalo pevati prastaru ljubavnu pesmu i reke su zapustile svoje ritmično šuštanje. Tamo sam ostavio razum i otpustio današnjicu grleći opojni vazduh i ljubeći purpurno nebo. Tamo oblaci ne putuju jer se boje zaborava. Tamo sam…


Stani! Uzmi jedan dijelić mene! Uzmi onoliko mojih uzdisaja i izdisaja koliko ti treba da ostaneš tren duže. Uzmi malo mojih pluća, ivicu mog srca i diši još malo. Gledaj me još malo. Samoća je prevelik zalogaj za mene. Ne mogu ja to njegovati, ne znam ja to nositi. Ne idi još, nisam te sve pitala,…


Biti ili ne biti. Godinama sam mislio da je to jedino pravo pitanje. Pitanje koje izaziva jezu. Ali, puno gore od toga je da je to bila zadnja slamka spasa. Kada poništimo i to zadnje pitanje, ostaje samo ogromna praznina. Doslovno ništa. S kojim treba izići na kraj. A kraja nema, ni početka. Zato u…


Prije samog sna ulazim u more. To je uvijek ona ista pjeskovita plaža s neobično prozirnom vodom. Znam je iz djetinjstva. Tamo smo ronili neke tamnocrvene glatke školjke koje savršeno prianjaju uz dlan otvorene ruke. Vrijeme je stalo i suton sasvim polako prelazi u noć, nebo se žuti, pa crveni, pa sjajnomodri na obzoru. Ulazim …


Dobro je kad ima vremena, onda se s njim može, ali polako i oprezno, kao s malim djetetom. Vrijeme ponekad treba držati na uzdi i otpuštati polako i nečujno. Cijelo se vrijeme ponekad zgusne i sjati na dva-tri metra kubna. Pa se onda vrtloži i savija taj jadan prostor do nemogućih dubina i težina. Kao…


O, riječi, vaše ispružene ruke slabe su i spore, i streme vlažnoj nutrini. Oblici, vokali, figure na kartici bez ijedne kune, gdje je vaša lažna karizma, koje su vaše zadnje namjere? Čemu se uopće nadate, kog vraga tražite u ovom svijetu, baštinice poroka i proroka, prazne uske staze, potomci crnih promašenih oblaka. Što se vama…


Brian Greene je veliki fizičar i zabavljač. Ima smeđi sako i pristojnu košulju zataknutu u hlače. I neupadljive traperice. Nije toliko visok, nije neki mačo tip, ali sve nadoknađuje svojim znanjem i šarmom. Priča lijepo i duhovito. O kvantnoj fizici i teoriji superstruna. O paralelnom svemiru i tristo neotkrivenih dimenziija. Brian Greene je glavni, svira…