Smrću i rođenjem potpisujem, da smo suđeni i toplinom molitvenih otkucaja mojih i hladnim znojem bola i neizbrisivim suzama … sve moje potpisuje ljubav za tebe! Kad zaboravim disati podsjeti pluća svoja da ona za mene dišu, da za mene prve pjesme pišu i srcu mom reci da tvoje svaki moj otkucaj zna. Dok u…


Ja ne znam što mi je anđele, čujem tvoje korake… dušom mi hodaš ne zastajkuješ… i srce mi na ruže miriše, krilima ozdravljenja vadiš mi trnje i sjemenke ljubavi stavljaš na mjesto rana, htio bi sreća da izraste, šokiran si kako sam živa uz sve nepravde meni nanjete… Nisam sama… ne dopuštaš mi osamu, krik…


Proći će rajski svatovi, mladenka u bijelom, suzu pustiti će, tu gdje tvoje molitve misle na mene! Zacijelit će srce tvoje, jer je mojoj ljubavi suđeno! Sve je tvoje oduvijek moje, Linije života za rajsku sreću borile su se! Sve se naše Raju pripisalo… u knjigu vječnog života, gdje nam imena nova pišu, gdje anđeli…


Često, baš često šaptači misli glasniji su noću.. Ne daju mi zaspati, spokojno usnuti.. Sećaju me na ono što želim i još uvek zaboravljam sa mukom i protiv sebe.. Jesu li pomisli ili misli?! Nijedne nisu zle, ali me jedne vraćaju tamo gde mi nije bilo lepo, gde sam bila sama i tužna.. Čime je…


Trenom neznanim probode te strijela kroz vjetar i maglu, približi se. Otkud je, šta je? Pitanje zapečaćeno bez odgovora ostade…


Mi

| Toliko magle vani Među svijetom I ljudima. Prikloni se svom osjećaju Svom suncu. Pogled neka govori Za nas, riječi su manjina… |


Odakle me znaš, pahuljo? Da l’ iz zlata jabuke tek procvale Ili pak iz nezrelog tinjanja Jedne opake riječi Što siječe te iz dana u dan? Možda upoznao si me U hramu ljubavi Šobićeve idile A možda tu ni traga ostavila nisam. U predgrađu maglovitog grada Kojem ime ne pamtim Broj ne pamtim. Niti sjenku….


Znam

Boli iako znam da smo budućnost da si moje sunce za dobro jutro da sam tvoj mesec za laku noć da si moj osmeh za doručak a ja tvoj slatkiš posle jela. Znam da si moja stena, moja gromada tla da sam tvoj cvet koji se uprkos svemu razvio da si moje zidine, a ja…


Možeš puno mislit a možeš puno i ne mislit ovisi iz kojeg kuta mozga misliš o tebi mislim da puno ne mislim Za naše ere postigao si samo to da mi se želudac skupi na samo sjećanje svega nema tu ni ljubavi, ni uzdaha, ni sjete a pogotovo razmišljanja o nama Ovo su zadnja slova…


Ne žalopojka volim, volim te. Zalazak sunca gledanje! Vi mislim. Sunrise daje mi nadu, Elegija pišete. Gospodine molim! To je moje Imate ga, ti si otišao. Ikona, u mojoj glavi, ti si moja Tvoj lik, izblijedjele od tuge, stalno gleda. Srce ima super, znam, za moj nema mjesta u njoj! Osjećam, mislim, želje, vi kažete:…


Svijet nam je unaprijed zadan, i kad mislimo na kraj uvijek se vraćamo početku; tada vrijeme je već učinilo svoje i ovaj svijet koji je bio naš možda to više i nije. Iako, rekli smo, neposredan, drag i blizak, kao stara kuhinja, pitak kao voda i širok kao polje i nebo, ali dalek i dubok…


Ovdje postoji cijeli jedan nevidljivi diskurs o kojem nitko ne govori, niti za njega mari. Nikoga ne uzbuđuje, ne dira, i to mu daje za pravo da zbori što ga je volja. Ako ga nije volja neće govoriti, sve će gledati kao stranac sa strane. Tek tu i tamo provire njegovi prsti, odlete neke riječi,…


Brojke i slova   Brojevi se kite međusobnim vezama, olako se upuštaju u računske operacije i linearne jednadžbe, opće danonoćno, pare se sve u šesnaest. Njima, apstraktnim izbjeglicama i špijunima, dana je sva počast premjeravanja vremena i prostora, misli, pa čak i napuklih sjećanja. Na tko zna kojem Jupiterovom mjesecu priređuju gadan psihodelični tulum, i…