Okoštana so’ ti izgriza moždninu jer vijecima plača rijeke pune tminu Tu ne stenje ni prsje kad probada ljubav ko vatrene strijele – užareno trsje Jer tu žnjelo se srce a sad prebiva drača ‘- dok molećavo oko paučinom sjete puže po ćošcima sivim betonskoga zviježđa a prah zvijezda pada kad dotiče misli vis’e…


Kao što voda kamen dubi, i zub vremena, plamen ne gubi, tako, i gluposti ljudskoj, uzalud se sudi. Zar mudri ljudi ništa ne rekoše, kada tisućljećima govoraše, da tikva šuplja, ništa ne kuži, i uvijek isto, uvijek iznova, greške ponavljam, ja za badava.    


Živim sputan granicama, u snovima koji čekaju da svane, oivičen mišlju ludostima, sa pregrštom slave.   Skroz u proplancima beznađa, bespovratno gubim dane, plaćam danak neiskustva, giljotinu čekam da padne.   Riječ uzburkana nek’ stane, dok smisao padne sa grane, dok jutrom budi se kajanje, izgorjelo me čekanje.


Prvo, ne treba odmah imenovati stvari, i dirati u njihovu bit, opisivati ih, ili još gore objašnjavati svaku sliku koja se pojavi pred tobom, o nekakvim emocijama da i ne govorim Drugo, treba se držati pravila, odnosno praviti se da poštuješ pravila. to je kao da glumiš u komadu koji nikad nije napisan, a ipak…


Sve to živčani je slom, nerva lom. Svi odoše u proboj, za petokraku, ili za dom. Sve drugo je u mom! Ah… to stanje u društvu, samo je atomsko gorivo, izvrsni gnoj, za nezdravi soj, što nakupio se u društvu, pa ne vidim razloga, da ne pukne ko’ grom iz vedra neba, u državi, bez…


Prag

Hoće li itko u svojem polumraku pročitati ovu pjesmu, Može li to itko? I jesi li to baš ti? Možeš li išta spoznati Izvan granica svoje zavjetrine, Izvan sebe? I možeš li išta učiniti, A da to nije od tebe i za tebe?   I da li je, ako sve činiš i daješ Unutar sebe,…


Srušio mi se svijet na pleća, pa me guši, a ja mišljah da je sreća, ta bol na duši. Jednom imah prijatelje, i prijatelji imahu mene, i bijaše lijepo i vazda i svugdje, a sada ih više nema, dok zima se sprema, pa nemiran kao kap kiše, uzburkan ko’ more, velik kao oblak prašine, znatiželjan kao zore,…


Užasno sam ljut. Progutao sam ponos, Po tko zna koji put. Nikad manji nisam si u očima.   Tako prokleto sam ljut. Moja slabost Uvijek će biti Najveća vrlina za druge. Nikada neću Uspjeti pobijediti samog sebe.


  Umijem da se sjetno obradujem vašem opjevavanju – svitanja čak i ako je to kljunokrik boli jer je spokoj izmaglio sa snima (ptice moje sitne sanjalice u osvit) Jer i ja se budim a ne znam koliko mi je svanulo pred očima dok je radost napuštala dušu


U proljeće Niče Klice. Uskoro Zima Bit će. Sjeme se sprema u jesen.   … nevezano na gore.   Kako god Da krene N e i d e. Nevjerica. … Došla je kao Vjeverica. … Što život Na komadu papira Piše. Dobro bit će.     Pala glava Ali ne I budala Kakva je pouka….


Sreo sam te sinoć samu na snovitim proplancima razgrto sam noćnu tamu da te vidim bar u snima Al ti lice bje u sjeni samo stas sam prepoznao vikao sam ja toj ženi da mi ljubav čini žao Sam se sjena rasplinula a na tlima koporan sred se zore pjesam čula što je pjeva oroz…


Ne mozes tugu tako lako dijeliti Mozes ju eto pokusati posuditi sagraditi joj lunapark od dima dosadit ce joj vratit ce se jos gladnija i razmazenija jer ova ovdje, neka je posebna sorta. A sto ako pokusas nesto novo pa je uzmes za ruku sutis s njom u mracnoj sobi mozda tada ti se smili…


  Mnogo je, mnogo prošlo mnoga ljeta, mnoge zime, al zadrhtim ja još uvijek kad spomene se tvoje ime.   Mnogo je, mnogo prošlo, ne osta nam više ništa previše se grijesi pamte premalo se ljubav prašta.   Kad samoća bol zablista sjete me u teškoj noći ko biserje zvijezde sjajne, sjete me na tvoje…