da li je potrebnorazmišljati,optuživati,snositi krivicu,samo zato jerodjednom onaje za njega nepoznata,nepostojeća,izblijedila u magli,nestala u širokom dijapazonu,imala strahovitu moću dugoj, isrcrpljujućoj igrii ostala pobjednica,za tu heroinu kasnijih vremenaznalo se reći da nedostojna jebila svog imena, zbog svoječudne i neprihvatljive premise,zbog divlje i strasne naravi,tko će ga znati, ima li smislavraćati je, držati na nišanu kadona utekne iz svake klopke,neuništiva…


oni su oni, ne dvoje,ne dvije,oni su hrabri od najhrabrijih,ljubavnici, jednaki po spolu,oni koje svjetina razapinje,a ne shvaća zašto i oni ljube,osjećaju miris kože, imajuerekcije, orgazme u tišini,zašto strah, skrivanje izaduginih boja, zar sunce moraih sklanjati od znatiželjnikabolesnih predrasuda, mržnjei kamenovanja, oni su strastveni mangupi,lavljeg srca, njihove usne posjedujuvlažnost epitela potrebnih daproradi zahrđao vulkan,je li pobogu…


gledam tu ženu,dolazi mi često u snovimaproganja svojim mislima,tamo negdje bez igdje ikoga,u svom filmu zamišljena,,,pljunuta ja…. kako joj priči, boga više ne pozna,tko stao joj na prsište i opekao jagodice,ludi, kose čupa, nosi čarape mrežastih niti,zajebana, ludih manira, nebom upravljazemlju ljubi i o njoj nešto neprestano švrlja,jao, koje li koincidencije, je li baba, dama…


gdje li ste se skriliima li vas igdje jošili zauvijek prošla suvremena kad otkinuliste uz put mirisnu ružu,kad bez srama na rendesdošli ste sa stručkom đurđevka,svojoj voljenoj na daljinu odaslaliKupidovu strijelu, a ona, onaje istog trena porumenila,bila njoj neka neugodaal na srcu toplina,za te su muške glave slovilii oni kavaliri što pjevali su pod prozoromnajdraže, skrivali se negdjeu grmu…


Sam. Na svježem oceanskom vjetru drhtim dok vrtim pet eura među prstima. Sitniš sitan poput pijeska pod nogama. Ne razmišljam, ne brinem kako ih razvući kroz tjedan. Jadna trampa za pola sata života. Izdresiran radit i šutit dok tijelo neposustane. Ništa vam to nije teško prijatelji, samo ponižavajuće. Putovati svijetom trbuhom za kruhom. Smeće za…


KUPOLA

sagrađena nekad davno,od čije ruke nije mi poznato,kupola kamena koji osluškuje,luka koji smiješi se svakom,a ispod, u hladovini, sjatilose društvo pjesnika, ljubavnika,mladeži koja zna raspustiti se,dok nekoliko starijih brije nešto,ah vražji su dani, noći teške,kupola uvijek ista, čvrsta i teška,ništa joj ne mogu ni oluje vremena,nikada ne pušta suzu za inat njima,lijepo joj je ime nadjenuo…


Sreo sam je na ulici točno ispred bara, sa mnom je podijelila pivo dok je njezin brat svirao gitaru. Svirala je violu u irskom bendu, ali zaljubila se u Talijanca. Poljubio ju je u obraz, onda ju je primio za ruku i rekao je da želi plesati! Dovela je Marka kao goniča, Petra za zabavu,…


BOLJE ME MLATI PRAZNOM SLAMOM NEGO ME KLATI RAZNOM KAMOM BOLJE ME SAZRI UMNOM ZGODOM NEGO ME PREZRI TMURNIM RODOM BOLJE ME SMJEŠI DA LIŽEM RANE NEGO ME TJEŠI DA PUŽEM DANE BOLJE MI PLAČI DA NISMO JAČI NEGO ME TLAČI PRIČOM O BRAČI BOLJE ME GURNI ZVJERIMA GLADNIM NEGO ME TURNI PERIMA JADNIM BOLJE…


Pisanje je hladna voda.Premalo i ulijeniš se,previše i oboliš.Lako dok su do koljenaplitke misli plitkih ljudi.Pokraj plaže mirnog mora.Topli pijesak.Ljetna zora.Skupi hrabrostiUroni rukom, digni jedra. Prvom plimomi jakog vjetra.U daljine. Možda,ili proslaviš se, ili se utopiš.Samo zapamti.Povijest pobjednike okiti.Mnoštvo mnoštvoutopljenih,zaboravi.


Taj je trenutak prošao Moram ti reći Ja sam ga održavala živim Provlačila Kroz godine Kroz snove Stihovima mu davala oblik Sjenama davala boje Kažem ti Izlizan je od čežnje Tromi suputnik Bez nas dvoje Odlazi, nestani Ti si samo bio I sve s tobom I oko tebe Bilo je moje


ODLUTAM PONEKAD istini za volju, nekad i prečestoodlutam iz svog stada,osjećam se jadno tada,govore mi da jalova sam,a pojma nemaju što to znači,kako zna boljeti kad u jutroprespavam, u očima bol,mrak prekriva zoru, kasnim na rađanje sunca, propuštam sjaj u travi i blistave vlati zabilježitiu slici mojih trenutaka, da, znam biti u fazi koja udaraiz svih plotuna, pljušti i ne…


Dan za danom, isti ljudi, iste Žene, sve manje ih je u meni. Ne osjećam ništa. Vide i čuju, no ne gledaju i ne slušaju. One su samo sjene svojih figura, loše finiširane fasade jeftinih vikendica. Ne osjećam ništa. I dalje. Ne (do)tiču me se. Prazni listovi koje treba popuniti. Traži se pisac.


Upitao me stranac na ulici koji je pravi smjer za … idi, čovječe, tamo ravno pa skreni lijevo ka cvjećarnici i nastavi, nije teško, naći ćeš. Obratila mi se prijateljica što ju znam još iz škole tupo gledavši me u oči, upitala me ima li smisla za čovjekom što je otišao poći Nema, dušo naivna,…


u zraku se osjeća neko tiho nezadovoljstvo  ovo ostaje među nama polako se spušta večer  ne tražim puno od života pripremajući se za ono što dolazi   i žene sve pamte to ti želim reči svaka čast tebi to je iskonska pobjeda dobra mislio sam da bi me baš ti mogla razumjeti meni je bilo lijepo…


jučer bio kao neki dan,..meni svejedno je li prviili posljednji…u mjesecu,vozim se iako smeta mipojas, želim slobodu nasvakom mjestu, u svakoj prilici,krešti glazba sa svih strana,slave ljudi, tko pita imaju li sutra,okreću se janjci i odojci, toči pivo,a onda šetajući rivom ugledam“kraljicu” ženu, lakiranih noktiju,u svom filmu, prevrće kontejner,ima li…za sutra…treba kruha..možda i cigare…ljuti me sve to,stavljam crne…


ne znam je li ih oluja močnarasijala po dalekim stranamasvjetskih metropola ili to tekje igra u maštanjima noći, alistihovi izrasli iz moje duše kojatrenutno gori, sagorijeva, držineki minimum, tempo kazujeda nešto ne štima, nema kraja,početak utopio se u jezeru zaleđenihpovršina, bolujem i bdijem čekajućifestival neke nove alternative imogućnost izlaska iz krize štozahvatila je i moje gnijezdo pričana pruču…


TRČE MISLI osjećam, moždaponovno pad sistema,moderno neko doba,a misli mi opetpodivljale, vrludaju kaobumbar oko cvijeta,oprašuje ih lahor proljetnogtravnja, pričalice su to,bezobraznice, treba ih razumijeti,a to mogu samo ja, njihovazaštitnica,njihov Bog, Otac,igram se s njima, u sebi, skupljammudrosti koje mogle bi poslužitiu trenucima očaja,znam da ne slušaju ali takva sami ja, tjeram po svom, ubijam ljepotu kao da ona jeglavni…


Imam samo jedno srce, za sve ljude. Za cijeli svijet i jedan zivot. Trazim samo slicno, medju kamenjem neki biser, ili dijamant plavi. Kad ga dotaknem znacu da je pravi. Zemlja je pustinja srca, necu da njoj hodam sam, pa je moje ono sto od srca dam. Sve sto imam staje u trenutak jedan, to…


ZLI JEZICI ne slušaj ih, ne opterećujsrce njima,to đavli su što vise na stubukišne noći i vrebaju,opaki, rđavi, uamazani otrovomsmrti i raskida, cerekaju senašim poljupcima, a pojma nemajukoliko u njima sjedi makova vatre,ne strahuj, ne zatvaraj mi vrata,ja hrabrost svoju u javnost dajem,uživam u sitnim satima čavrljatis ćukom koji poraniše nešto,nadopunjujemo se u pjesmi života,smijemo se istim stvarima, a on pticanoćna, gdje li…


Gledamo se šutke, znamo, nije prvi put,kao da smo se već negdje sreli. Déjà vu!Sjećam se tih divljih konja u tvojim očimakoji galopiraju pored strijela zelenih agavadok izblijedjeli Mjesec na nebu se gubikroz koridore zablista svjetlost,svjetlost jača i od sjajna zlata.Žarki ognjevi rasporedili seu pravilnim titrajućim obručimazuba vremena što sahranio je šutnju. Tvoj glas, poput…


Nitko ne sjedi na balkonu. Skriveni u svojim cahurama,medu zutim zidovima, iznova ponavljaju,vec stotinu puna, ponovljene radnje. Nitko ne sjedi na balkonu. Gospoda stara, U susjednom stanu, Kuha po starom receptu, Bezgrešno. Ponosna na svoja umijeća, Zgradom širi raznobojne mirise. A smrdi na kolotečinu. Nitko ne sjedi na balkonu. Doseg savršenstva lažan je privid. Toliko…


Zavještavam se samoj sebi i samo sebi i drugima ako ko pita i bude htio znati o mrmoru unutar mene, jadu koji me mori nizbogčega i nizašto a mori i već dugo plete svoje konce divljeg daha i mrskog .. Zavještavam i govorim da neće biti, da neće biti dozvoljenog straha i trzaja glasa niti…


Oblaci? Na njima misli moje plove. Sunce? Rijetko gledam u njega. Bog? Nije pravedan. Gdje je? Nikad ga nisam vidio. Postoji li? On to zna. Ja sada moram poći jer misli moje žele na put.


Boze moj opet sam ti tuzan prazan kao stol isflekan i ruzan nemam snage nemam volje a bit ce mi zivjet tako Isuse dragi ja ti nemam puta gresnik sam na kilo izgubljeni vijernik umoran od snova vise nista ne umijem nisam slike vrijedan Boze moj ovog me zivota strah strah me ovih ljudi otupile…