u trenutku kad zatvorih oči, a vani bljesak nebeskog prokletstva, uhvati me grč i stisne poput rakova kliješta, a htjedoh proročici zvanoj Ljepota, poslati poruku na listu kišne jeseni, htjedoh upoznati Njeno čedno lice, dodirnuti senzor iz kojeg izviru Ode strastvenih niti i ono što zajedničkim imenom prolomi se uzvikom “Ljubi Sibila, raširi krila i…


Svijeća

Sjetne sjene snivaju meni kiša neda budni gromovi sijevaju mrak me gleda,gleda… Svijetli samo svijeća gori, izgara do dna noć je sve veća ja nemam, nemam sna. Stare suzne staze sve kraće, nestaju nove ih čizme gaze, potpuno tamne, tamne postaju. Sav sivi sviječnjak, bacit ćemo njega sada mami mali puteljak nek kiša samo pada,…


Neka ti noć donese tišinu na svojim metalnim dlanovima koji zveckaju kao rafali kristalnih suza na staklenim lađama. Zatvorena u duboki bezdan Tartara poput Krona i njegove braće il’ kao Persefona odvedena u Had, al’ bez mogućeg povratka i upućivanja u tajnu misterija osvita. Očiju prekrivenih crnim velovima još osluškuješ svoju beskonačnu misao koja postaje…


  Iz ove rake mračne gdje skončaju i kralj i prosjak dajem ove riječi zadnje: Život je samo trenutak!   Kad prolaziš pored cvijeća, uberi ga i pomiriši i kapljice nježne broji na dlanu u ljetnoj kiši.   U oblacima oblik traži zaljubljeno gledaj zvijezde Nikad nemoj stat da činiš što činio si kao dijete….


Kako da je spasim Pojima nemam Možda da je suzama krasim Plakati se spremam Što je to što tako peče Pojima nemam I sprečava put moje sreće Plakati se spremam Još jedanput da je vidim Pojima nemam Privrženo da se ushitim Plakati se spremam Trenutak naposljetku dolazi Pojima nemam Uvjerenje polagano prolazi Plakati se spremam…


U koštac se hvatam sudbino gladna – izaći iz tvojih ralja na sunce,  na zrak – izvući se iz tvog mraka sijači mržnje biraju sjeme na trusnom tlu najbolje berbe, spasi nam dušu od smrti žive hodamo k’o mravi uz zidove sive, u prolazu više ne podižemo zjene – na podu promatramo ljudske sjene, spuštenih…


ništa čula ništa vidjela, opaka avet došuljala se k meni s lošom namjerom, nije im dosta krvi, viču:”JoŠ”, a ja u svom fazonu, otupjelih čula, držim se za konac crvenih boja i uđem u dvoboj, sikće raja, pa utiša se na tren, ledenih ruku, ali srce bije, udarim pa šta bude, nisam li to JA,…


Došao sam do stropa ili do dna ako želim Da konačno tu mogu otpočinuti duhom cijelim Da li su to granice gdje nema dalje i gdje je sve jasno Okviri moje realnosti i sposobnosti, postavio sam pitanje i sada je kasno Sada plutam u svijetu novom, izgubljen, preplašen i ne znam u kojem smjeru krenuti…


  Jedra su moga broda Vec odavno Spustena… Predana vjetru, Tom vjernom suputniku Nebo, zar si gnjevno na me Pa oluju saljes? Zar ne znas da sunca Mome pramcu treba I mirna luka Da se usidri Nebo zar si gnjevno na me Pa me sakama udaras? Zar ne umijes Da uspavas more I silne valove…


Pa i kad me nema, u vazduhu lebdi prasina sjajna, to ostace uvijek, ne pada na pod, jer i da padne, ostace to vrijedno.. Iz duse izlazi samo jedno.   Iscupah srce da ostavim drugima, nekim dragim al’ na kraju nepoznatim ljudima. Sada zbog toga ne cudim se cudima. Kada nisam pored tebe ja ipak…


Ona jeste i nije tu. Ako ćemo je porediti sa snagom ptice, pripada nebesima i stvara sve riječi koje o Đavolu govore. Ako oči mudro i veselo usmjerimo ka tragovima dolaska ili prisustva, nama će se ukazati pustoš i samo poneka sjenka slična misli što sumnju nerado zasniva. Ona jeste bijela i nije bijela. Bijela…


Spakiranih kofera odlaziš u daljine za ljepšim životom ili snovima; misliš da je u tuđini bolje svima ne osvrćeš se na suze materine. Nit’ okrenuo se nisi na odlasku strahujuć’ pogledati to uplakano lice, jer znala je da gubi te poput sirotice ne nadajući se više tvom povratku. A kad njeno samotno srce jednom stane…


U rani sumrak na povratku kući uđoh u tramvaj broj sedamnaest koji nije baš točan i čest u gužvi se uspjeh nekako provući. Stala sam odmah kraj automata i bacila pogled u dubinu osjetila neku bolnu blizinu čovjeka što sjedio je tik do vrata. Put njegova bijaše kao crni oniks beskonačne oči poput tmine gledale su izgubljeno u daljine…