[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

U dalekim danima djetinjstva moga
nebo je grmjelo kao i sad,
i pao je pljusak sred maloga loga;
s njime je počeo i moj pad.

Kako je lijepo nebo bilo,
kako je kiša nosila okuse slatke
i kako je brzo sve potamnilo;
prošle su naglo noći kratke.

Prebrzo tad su letjeli dani,
mladost je htjela ostati tu
kao i hrastovi razlistani;
oni pokupiše kišu svu.

Mir je polegao na moje vjeđe,
brzina života konačno prestade
i moje su ruke sada blijeđe;
na pamet moju djetinjstvo pade.

Kao da ona mladost se vratila,
i polet, sloboda, sigurnost, tišina.
Koga sad briga koliko sam patila
kad je nemjerljiva opet nebeska visina.
‎ponedjeljak, ‎28. ‎kolovoza ‎2017. 16:44:05

Ova objava ima 4 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting