[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

 

Gledam te…

Kiša je…

Na dlanovima se tvojim raspršuju ledene kapljice…tvoreći kristalna jezera tvojih ruku…

Sjaj sa mojih zjenica kao da je uronio u mirnu vodu na tim rukama,dok ih pružaš prema nebesima…

Sjaj sa tvojih zjenica je poput izgubljene srne što,tražeći majku,žurno trči na sve strane,izbezumljena,ostavljena,usamljena…

Vrt zelenila nakon pljuska,osvježen,širi mirise zemlje nakon što se napila snage s oblaka…

I sve vrvi životom, umom mogu prodrijeti u svaki atom postojanja…

Osim tvojeg prisustva…njega nema,nestao,zaboravljen,ostavljen…negdje među studenim slapovima na rubu svemira…

Ti postojiš,tamo negdje…možda u kapi jutarnje rose,možda u sjeni procvalih trešanja…

Odvojit ću se od krhkog tijela,poletjeti…uzdići se k tebi,dodirnuti ti energiju,osjetiti dušu…

Možda se to i dogodi…možda, u dubini samog svemira,u srži samog postojanja…

 

Posted by Ellenhyll

This article has 7 comments

  1. Gdje si ga izgubia…kamo je nestao…kojim putem je krenuo sa tim jezerima na dlanovima…je li uopće postojao ili je samo želja neostvarena…
    Predivni stihovi Ellen!
    Čežnja u tebi ih je ispisala…
    Lijep ti pozdrav ostavljam i dobrodošla na portal! Želim ti ugodno druženje u stihovima i komentarima! 🙂
    I nadam se da nisi samo u prolazu…

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting