[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Kapi kiše.

Tuga.

Ima li nešto

u zvižduku vjetra,

što pritišće misli

da prizovu sjetu

i okuju dušu

u stakleni

bezvremenski plašt.

Zaborav.

Sjećanja se gube u mirisu kiše

i postaju šapat

što ne čuje dan.

Tko sam?

Ja više ne znam,

jer plutam

kroz polja

nevidljivog sna.

Budim se.

Nestajem.

Snivati ne prestajem

dok duša iz okova

ne ispliva van.

Ova objava ima 1 komentar

Odgovori

Subscribe without commenting