Kad se izujutra probudiš na groblju
I umiješ vodom iz posude za cvijeće
Koju ti posipa davno umrli otac
I kaže: Ne dolazi vise odrastao si
Kad voljena gledajući kroz tebe
u klin na zidu u složenu odjeću
dok ležiš na njoj na hladnom betonu
ćuti sa najvecim jaukom na licu
Kad grupu nevažnih fraza
retardiranu djecu u igraoni
poredaš u drvored suglasnika
dok se opraštaš od najboljeg prijatelja
Kada prođes kroz lijepi dan
pun sunca koje ima oći i usta
a ti žurno koračas u sebe
šetajuci uginulog psa
Već si zamakao u sjećanje
i gozba si za crve u zasjedi
nije te briga davno si raskrstio
sa onim koji se odaziva na tvoje ime
Stajaćeš na pogrebu u mantilu
padaće kisa i biće blato
stići ćeš prvi (kao sto je i red)
ali nećeš znati da je to taj dan
Čim horizont padne
kao oboreno drvo po tebi
neko će otvoriti kišobran
i primiti saučešće u tvoje ime
Nenad TADIĆ
