[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Kad u sjeni rijeke,
tiho prošuštiš svojim imenom,
i kad glas ti uzdahne nekoliko nota,
ja bit ću tvoj lahor i tvoja četvrtinka,
bit ću tvoj uzdah
i nepovratna istina svih godina čekanja.
Zajedno ćemo, tada,
umiriti valove tuge,
sreću razviti na jedra sudbine,
i potiho, baš tiho,
upaliti plamen vječnosti,
na oltaru života.
I zato šušti,
šušti moj anđele…

Autor Pippo1906

Ova objava ima 2 komentara

  1. Kakva inspiracija! Dira u dusu, uzburka osjecaje, hrabri, pruza ruku za nove pothvate, ono sto svakom srcu treba da zakoraci sigurnijim korakom u novo. I kad srce misli da pada, ovi redovi kao da kazu “ne brini, drzim te…”. Prekrasno.

Odgovori

Subscribe without commenting