[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Moju najveću vještinu, vješto mučanje

dok ja na sve glase trubim u svoj rog,

može čuti samo ono krilje najtanje,

moja domovina preširoka i moj Bog.

 

Pođi, misao mi, prečacima ove svijesti,

iznad oblaka, do orlova i sokolova,

tamo gdje se miran pašnjak mrijesti

da ja vidim zlato svoga ribolova.

 

Da se vidi moja maslinova grančica,

moje drvo, dracaena marginata;

moje more, voda Jadrančica,

moja vječna rijeka ispod blata.

 

Još su tiho pokojnici sveti,

još se nije reklo ništa, nije se napisalo.

Baklje samo, krijesovi za mrijeti,

daju naslutiti da se je prodisalo.

 

Mučim jer mi suza ne dopušta

krnjiti i zablatiti prošle dane

o kojima zbore samo Božja usta

i sve moje zacijeljene rane.

 

Samo breme Isusovo mene liječi,

moja povijest nije za oglede

nego za sve duše koje priječi

riječ u grlu. Za sve druge poglede

 

ja sam samo starica koja muca,

ljepuškasta i nemarna, zagubljena.

Čak i tada, kad se puno trubi ili puca,

molitva mi hrli gore, stihu zaljubljena.

08.03.2014. 10:39

 

 

 

Odgovori

Subscribe without commenting