[Ukupno:3    Prosječno:5/5]

Dok tama noći, sad će proći i sunce ljetno sprži san.
Ptice male tiho zagrljene, dočekat će novi dan.
Cvrkuti srca kroz grlo se bore, oni želi teći van.
Rastanak ih tužno mori, težak je, ogavan.

Nebo predrasuda sad im sudi, njihovu ljubav silno ruši.
U duši, sve se guši, nestaju zrna radosti.
Što ne pripadaše istom jatu, bijahu stare ludosti.
Teške muke, zle ruke, dovele su ih do krajnosti.

Pustiše za tren obećanje tuge što će doći.
U gluhoći, zore, zadnji put se vole.
I mole, da se jednog dana, u inat avetinjama, ponovo sretnu.
Nametnuše nebu i suncu i novom danu, smrtnu sjetu.

Kad se zora naježi, rosa zaplaka, sunce obasja, nebo naoblači.
Tad ptice male, umiru, u čežnjama u vremenima teškim odlaze.
U drugi svijet prelaze, sa nadom u povratak među žive.
Ali živih nema jer nitko se vratio nije, a zore nove i dalje dolaze i dolaze i dolaze ….

Posvećeno svim ljubavima, koje se prekidaju zbog čestih i tako teških vremena u kojima se rađaju.




Posted by Eldar

This article has 2 comments

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting