[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

Tako daleko od tvojih ruku…
Svaka pora kože živi svoju agoniju,
daleko od zvuka glasa ti,
topline daha,
struje koja nas je uvije privlačila.

U kakvoj sam boli
ne možeš da pojmiš,
nisi u stanju da razumiješ
kako srce napravi pauzu na tren ili dva
kad mi se učini
da u mnoštvu vidim tvoj lik.

Proteklo je mnogo vode
ispod mostova koji su nas vezali.
Čini mi se da opet teče ona ista
nakon što obiđe svijet i vrati se,
jer latice mojih ruža
ponovo plutaju po njoj,
ne stigavši do tebe.

O, u kakvoj sam boli,
na rubu razuma
savijena u klupko
pod krošnjom lipe gdje si me prvi put ljubio.
Ne smeta mi ni haljina natopljena rosom,
ni hladnoća zemlje na kojoj,
kao na postelji,
bolna ležim već danima.

Ovdje, baš ovdje,
gdje kažu da duša smrtnika živi
zjapi rana,
bolna i teška
od onog dana
kada si rekao,
ne,
nisi rekao,
kada si napisao
da ti više ne trebam,
da sam smetnja
koja remeti tvoj mir.

Od ove rane se ne liječi,
samo se kojom nježnom rječju utjehe
pokrije zjapeća praznina
i čeka
posljednji dah,
prazan pogled u krošnju naše lipe
povratak tamo odakle je sve počelo.

Ne žali kada me ne bude više,
ne traži oprost, ne puštaj suze
ne vrijeđaj posljednji pomen na moje ime.
Kasno je da ti oprostim…
mrtvi ne mogu praštati
što živi učine za života….

Autor Fallen Angel

Odgovori

Subscribe without commenting