[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

više zelen vala hrastova i bora

trepti sunca lice kao seta znana,

nečujno se liju svi zrakovi dana

u dno nedodira i dalekih gora;

 

pa i srce moje s njima ići mora,

ostavlja me samog k’o siroto dete

da u riti čežnje, pod senama bora

usana ti gladno crne stihe plete.

 

i dok trepti ponoć jezikom tišine

poneki me samo odsjaj zvezde vine

tamo gde je ljubav još živa i zdrava;

 

no kad jutro mine i srce probubnja

mene opet zdavi za te’ stara žudnja

i duša što diše nemilice strada.

 

Autor Simic_Petar

Odgovori

Subscribe without commenting