[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

Nemir je oko mene,

ljudi ga uniješe.

Panika prolazi svakim kutkom tamnice,

zatvora i ropstva gdje me život vlastiti zatvoriše

kao zločinca, kao krvnika, kao zvijer.

 

Još i ovo vrijeme stade,

da budi ironiju u meni,

da dokaže koliko sam mala

pod velikim nebom

i koliko je ovo sunce jače od mojih kiša.

 

Dobro i zlo sad na isto mirišu.

Otrov i voda iz istog izvora izviru.

Cvijeće što zabačeno u grmu pupa,

na pogled veseli,

na dodir ubija.

 

Ta ne znam više razabrati

što je ljubav, a što osveta

što veselje, a što tuga

kada radost biva srcu

nedokučiv pojam.

 

I onda gluha postane svaka pjesma

što hoće da izvrgne osjećaje.

I slijepa postane ta svaka slika

što nastoji da u vrtlogu boja

pomiješa sreću sa mnom.

Ova objava ima 4 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting