[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

Gotovo svaki dan

iznova sebe sastavljam

iz polomljenih dijelova.

Svaki dan iznova

pokušavam se pomiriti

s grubošću čovjeka

kojeg sam zavoljela.

Poželim često otići.

Dati otkaz i snaći se.

Njegova stalna blizina

kao neka kazna Božja,

ni sama ne znam za što,

uvijek iznova rani srce.

Ne znam kako ću izdržati,

ne znam kako preboljeti,

ali sve mi je teže

suzdržavati se od suza.

Ah, kad bih mogla

preko noći odbolovati,

pa na sreću naletjeti.

Kako je Đole rekao:

“Na sreću ćeš prije naletjeti

nego je pronaći.”

 

Posted by plavo_sunce

Rođena u kišnom danu jedne duge zime. Poeziju pišem od djetinjstva, ponajviše ljubavnu i misaonu. Omiljeni pjesnici Tadijanović, Cesarić, A.B.Šimić, Ujević.

This article has 4 comments

    • Ti to mene tješiš?! 🤔😄
      Da, Hvalospjev ljubavi (1Kor 13, 1 – 13) jest u meni, ali zapinje.
      Recimo, ne pozdravljam ga više, i nije to ni ljutnja ni inat ni ponos. Ne vidim više smisla u tome da nadilazim povrijeđenost i bol, da učinim iskorak (ako ni zbog čega drugog, a ono baš zbog Kristova nauka), a on uporno ne odzdravlja (iako je dugo tvrdio da je i njemu stalo do istog nauka).
      Osim toga, nisam odmah bila sposobna nadići sve, pa sam ga jedno vrijeme ignorirala i ne pozdravljala. Tada me okarakterizirao kao nekulturnu. Pitam se smatra li i sebe sada istim.
      Ma, nisam ja baš toliko blizu svom idealu, ali drago mi je biti prepoznata kao netko tko se trudi doseći ga.
      I da znaš, koliko god sam bila tjeskobna jutros, razvedrio me tvoj komentar.
      Veeeeliki ti pozdrav, i od srca ti Hvala!
      🙂

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting