[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Kad bi barem vrijeme moglo stati
dok gubimo se u poljupcima snova,
pod nekim zamišljenim nebom
boje mladosti.
Kad bi barem zastati mogao
ispod tvojih prozora
gdje rastu orhideje
u mjesecima zime,
koje nose tvoje ime,
i gdje bi na zamagljenim staklima
ostavljao ti poruke svoga srca.
Kad bi baram mogli sakriti se
ispod vala u sutonu,
negdje na obali vječnosti,
u društvu svojih zvijezda.
I da se ponekad izgubimo
u šumi od stihova,
koje smo pisali jedno drugom,
razdvojeni daljinom bez pogleda,
kad bi barem i to mogli.
Kad bi mogli zajedno umrijeti barem,
na postelji koja miriše na nas,
držeći se za ruke,
tamo negdje
u smiraju života.
Eh, kad bi barem mogli…

Autor Pippo1906

Ova objava ima 1 komentar

  1. Kad bi mogli zajedno umrijeti barem,
    na postelji koja miriše na nas,
    držeći se za ruke,
    tamo negdje
    u smiraju života.
    To sto sam izdvojila ovaj stih ne znaci da mi ostali nisu prelijepi, nego sto si ovim, negdje iz dubine moje duse izvukao i tako dobro napisao nesto sto mi godinama u srcu zebnju budi i tjera na pitanje: Zar nismo mogli…
    Predivno Pippo 😀 😀

Odgovori

Subscribe without commenting