[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Pusto je, pod krošnjama ovoga neba silnog

Zvijerke orošene znojem hraniše se pod nama

Ko’ da nikad i ne prestaše od tog dana divnog

Ostaše tu, udomiše se u zjenicama besrama.

 

Pred poljima slušali smo vjetrove kako dišu

Praznog dlana gladili smo vlati rosne trave

Osjećali smo te zvijerke u nama kako pišu

Lutali smo, uzaludnim koracima sna i jave.

 

Nisam tu, pred bogomoljom što na vješala zove

Nisam tu, na usnama samo vinom istinu što zbore

 

Nisam tu, pod zvjezdanim čelom samo sunca nova da kradem

Nisam tu, zašto bih i bio, kada vječno jatom ka jugovima idem. 

 

Mjesto mi je u sjećanjima pod nebom tvojim

Užarenih zvijezda što kriju sve te tajne u suzama

Neka barem one sparnu crnicu bolom natope mojim

Jer kristal u njima lomiti će tišine pod našim stazama.

 

Stihom ću te obgrliti i ledenim noćima u meni ostaviti

Neka te one pod zvijezdama gladnim brižno hrane

One će te biserima na koncu u korama srži čuvati

U njima ćeš bditi, jer za mene tvoje riječi suviše su strane.

Autor Ahmed8Kurto

Romansijer, poeta, dramski pisac, pripovjedač i književni umjetnik koji vječno traga za odgovorima.

Odgovori

Subscribe without commenting