[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Još, ponekad, prošetam,

kroz polje makova,

do male ulice na kraju grada

i gledam kako,

na staklu tvoga prozora,

gasi se dan

Odškrinem staru kapiju.

pogledam u pustu avliju

i neki glas mi šapne:

„ Ona više ne stanuje tu.“

Pa onda nazad u prazan stan

ni bolji, ni lošiji

samo malo umorniji

od sjećanja

i kajanja

Još se nedam, još me ima ,

još postojim i za spomen

ja ti pišem ove rime

Još se nedam, još me ima ,

al’ se bojim

glasnog smijeha ,

duge šutnje,

hladne zime

Još, ponekad, prošetam,

kroz polje makova,

do male ulice na kraju grada

i gledam vozove

kako odlaze dole ka jugu

Odškrinem staru kapiju.

pogledam u pustu avliju

i sjetim se vremena

kad sam spuštao

svoje molitve,

 ko’ zrno pirinča,

na tvoj dlan

Pa onda nazad u prazan stan

ni bolji, ni lošiji

samo malo umorniji

od sjećanja

i kajanja

Još se nedam, još me ima ,

još postojim i za spomen

ja ti pišem ove rime

Još se nedam, još me ima ,

al’ se bojim

glasnog smijeha ,

duge šutnje,

hladne zime

Autor Sumiko

Ova objava ima 4 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting