[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Vidim podmuklo nebo što ponoćne ponjave navlači,

i zastavu što sjajnim nitima na zapadu treperi,

sve vidim u povorci žudnje mrtvorođene,

u jadu krvave jame,

u očaju samotnog ridanja,

čuvstva iz čahure srca niz ponor sjećanja silaze,

nevine, male ruke zatvaraju dveri zapadne.

 

I pastiri pokopaše sunca,

na dnu napuštene šume,

zarobili su vatrene oči;

žive boje oblači turobno veče.

Zlatari neba, otvorili su kutiju bižuterije,

a pravi ukras neba u muku tone.

 

Dok sunce kroz okno polusna proviruje,

mrtvo zrcalo vode odbija njegove zrake,

i u tugu samoćom ogrnutom

i tjeskobno tone u plavilo mraka;

srebrni zveket iz daljine se čuje

i mladost mlaka poljeće s ledine,

snivaju snuždene oči.

Autor Zoran Hercigonja

https://s.gravatar.com/avatar/c730048011cfc2b641d04c3293252048?s=80

Website: http://zoran-hercigonja.webnode.hr

Odgovori

Subscribe without commenting