[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Krikom utišani koraci, već šestu godinu,

na prozoru,

slijevaju se u prašinu

obojenih stepenica.

 

Dok kistom brišem bore

na pločniku lutalica,

skupljao sam prazne potrebe,

i mračna stoljeća.

 

U odjeku vremena

i crtama tvoje mašte,

prolio sam šalicu snova

na perivoju starosti,

skrivajući hladne zidove

na tvojim usnama

i citate tuđih grobova.

 

Još uvijek mekani su prizori

dok čuvaš cijeli svijet

u udaljenom kutku sobe i

praznim slovima crtaš mi osmijeh

na bijelom lišću.

 

Sjenama ispisani pogledi

u razigranim prstima ulične svjetiljke

poput krhotina nasumičnog lika,

u glas mi pretvori krivnju

i oslika jednu večer.

 

Kao tiha slutnja,

što nepomično stoji na travi,

i godine baca na šutnju

pamtim tvoju nevinost

dok mi rukama tražiš lice.

 

U najluđe doba,

kad ljudi budu visoki,

jedan nalet vjetra

i udisaj dalekog sjećanja,

otkrit će miris cigarete

na zaboravljenog prolaznika.

 

I tamo, na hladnom prozoru,

još istog dana,

vidjet ćeš moje korake

kako slijevaju se

u prašinu obojenih stepenica.

 

Posted by Svijač breza

This article has 7 comments

    • Hvala ti 🙂
      Nisi sam/a, ni sam ne razumijem što pišem, jednostavno mi dođe potreba da opišem slike u glavi a riječi same dolaze i jednostavno ne znam sastaviti sve to da liči na nešto budući da nisam pisac pa onda tako skrpam, ponekad objavim ovdje i nadam se da ce se nekome svidjeti hehe.
      Lp

  1. Krenulo je! Zapravo, krenuo je komentar… Naravno da nisam ni ja taj koji bi konačno odgonetnuo nečiju pjesmu. Bolje da ćutim, gledam sa strane i smiješim se. Ali, mora i mora se reći! Pa, ima tu onoga što se naziva nesvjesnim, tih nekoliko stihova što govore tzv. zaumne stvari, pa se sa njima kombinuje ljubav i stvarna situacija, stvarni prostor (prostor prozora, stepenica, pločnika…), nešto nadrealističko sa modernim dopuštenjem da se poezija ili pjesma izliva tako da se ne vide jasnosti i smjerovi. Ipak, pjesnik drži pjesmu pod kontrolom. Izgleda to samo na prvi pogled kao bujica, ali je to prije pjesničkim osjećajem kontrolisana poezija koja uživa tako što teče ivicama nejasnosti i besmisla, da bi iz toga kazala i više no što to može tzv. osmišljeno stvaranje. Lp od Milenka!

  2. Pjesmu svatko doživljava na svoj način, ili je osjetiš ili ne. Osjećaj izgubljenog vremena (prošlosti), pa čak krivnje u sadašnjost uz jasne asocijacije, zvukove i boje koje bude emociju. Zapravo je tužna pjesma:
    Sjenama ispisani pogledi
    u razigranim prstima ulične svjetiljke
    poput krhotina nasumičnog lika,
    u glas mi pretvori krivnju
    i oslika jednu večer.

    Kao tiha slutnja,
    što nepomično stoji na travi,
    i godine baca na šutnju
    pamtim tvoju nevinost
    dok mi rukama tražiš lice.”

    Sviđa mi se tvoj poetski izričaj.
    Lp!

  3. Hvala vam Milenko i Sissi što ste odvojili vrijeme da napišete komentar 🙂
    Iskreno, najvise me strah kritike i da nisam dovoljno dobar, pogotovo kad sve vas ovdje čitam pa sam uvjerenja da ono što napišem ne zadovoljava standard poetske ljepote ako se mogu tako izraziti.
    Ali opet, ako ne podijelim onda neću nikada ni znati 🙂

    • Jedini, i najmerodavniji, kritičar tvojih stihova jesi ti sam, i od tog “kritičara” bi te jedino trebalo biti strah.

      Retko čitam svoje savremenike, ne iz sujete, već iz straha da ne potpadnem pod njihov uticaj. Opet, pročitao sam, nekoliko puta, “Još jednu pjesmu”, zbog zvuka njene tamne melodije; podsetila me je na Cvetajevu, Majakovskog, Rilkea, američke (i druge) nadrealiste. Naslutlo se suzdržavanje; sa druge strane nisi skriboman, već napišeš nešto tek onda kada imaš nešto značajno da kažeš, ili jednostavno nemaš kud sa svim demonima nego na papir.

      Pre nekoliko godina, na stranicama nekog starog udžbenika o Teoriji književnosti (ja sam samouk), saznao sam da su, na primer, Eshil, Sofokle, Euripid svoje heksamtre pisali kao poklon bogovima (Dionisu, kao jedinom kritičaru), a ne za novac i slavu. Njihovo nadnuće bilo je metafizičko, onostrano, a opet je oslikavalo stanje jednog društva, ljudi, pa i Čoveka kao takvog.

      Ja sam ovde sebi dao za pravo da komentarišem samo da bih ti rekao jednu svar: uživo sam, što se retko dešava. Iza sebe imam samo jednu objavljenu (štampanu prošle godine) pesmu, “Rekvijem za Evu”; a, po meni, najuspešniju, objavljenu na Betonu 2013, ovde nisam hteo da prenesem kako ne bih oskrnavio prelepi mladalački, lirski duh koji pleni ovim portalom, tako da sebe smatram za poslednju osobu koja je kadra da analizira, secira bilo čije reči.

      I na kraju, ne želim da te ohrabrujem, jer iako mislim da si ovom pesmom krenuo pravim putem, proces pisanja ovakve poezije iza sebe ostavlja prazninu i pustoš u čoveku. Takav jedan osećaj ispraznosti ume da bude višestruko teži od tereta koji smo osećali pre nego smo ga iscurili u tekst.

      • Hvala ti Ivica na ovim riječima 🙂
        Uvijek mi je drago kad se nekome svidi ono što napišem jer ako ništa drugo, tada znam da barem to ponekad uradim ispravno.
        Iskreno, koliko god volio pisanje, toliko i mrzim jer nakon svake pjesme koju privedem kraju, satima kasnije se osjećam iscrpljeno zato jer u procesu pisanja me preplave asocijacije i riječi s kojima se ne nosim najbolje i onda dosta često na silu završavam samo kako bih se što prije toga riješio i iz tog razloga i ne čitam vlastite pjesme niti ih držim u arhivi na dostupnom mjestu, uvijek pišem na papiru i onda to obično poderem a rijetke pjesme objavim ovdje jer možda jednom ipak poželim proći kroz stanje u kojem sam se nalazio dok sam ih pisao. Možda zvuči kao da nema smisla ali ne znam kako bih drugačije objasnio.
        Uglavnom potiskujem potrebu da pišem ali kad to vise ne mogu onda se znam uhvatiti kako mi prođe cijeli dan u tome i budem pomalo ljut jer sam za to vrijeme mogao biti produktivniji na drugačiji i korisniji način a budući da se krećem u društvu koje je vise usmjereno na današnje vrijednosti koje su za mene umjetnog karaktera, osjećam se izolirano jer nemam s kime podijeliti ono što doživljavam kao temeljno polazište misaonog stvaralaštva, razvitka i uvida u drugačije stanje svijesti a to je potreba za pisanjem odnosno potreba za istraživanjem vlastitih dubina.
        Hvala još jednom i lijep pozdrav 🙂

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting