[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Još jedna jesenja noć polako pada
na puste ulice moga grada.
U maloj sobi, stari radio svira,
a meni savjest opet ne da mira.

Sat kao da krade minute od mene
da bih mogla što ranije da krenem,
a ja ne mogu te duge ulice preć’
i najradije bih ostalu uz staru toplu peć

Jer za mene uzbuđenja nema,
u meni se samo ravnodušnost sprema.
Ta privlačnost, pojam mi je stran,
a koliko griješim, vrlo dobro znam.

Kako se opustiti? Kako naći sreću?
Mogla bih to, ali ja to neću.
Zar da pređem sve te ulice duge,
da gledam jedne oči, a vidim neke druge?

Ma iste su to oči, ali nije isti sjaj,
u ovim se već odavno nazire kraj.
A sreća, ostala je negdje daleko,
tamo gdje zauvijek živi poseban neko.

Neko ko će uvijek stajati po strani,
čežnju će da stvara, sreću da mi brani.
Ja tako sjetna, drugom u zarrljaj padam,
a vječno ću svom nekom da se nadam..

Autor lejla_95

Odgovori

Subscribe without commenting