[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Idem sa nekim drugim biti sam.
Idem pričati sve one nerazmljive jezike ljubavi
Nekom drugom predmetu neugasle čežnje.
Sve je tek odsjaj blijedi što u srcu zatreperi
Kad vidi oči slične očima zelenih trešanja
Kad vidi ruke mliječne i medne
Kao što su ruke davno nestale Afrodite.
Mogu li ovi prozori duše
Uperiti pogled do drugog mene.
Moglu li se ove ruke još jednom,
Još jednom grijati na nekim drugim usnama.
Mogu li ove noge još jednom otplesati tango
U malom parku pored Miljacke, pod palicom mjeseca
I uz pratnju zvjezdanog orkestra.
Može li ovo srce, bezvoljno, još jednom živnuti
Dahom sljubljenih.
Ali, moram vjerovati, ljubav dolazi ponovo.
Svakim uzdahom sebi je mamim.
Svakim korakom sam bliži, svakog dana upali se luč Danice
U očima nekim koje sanjaju mene.
Sva ova mukla tišina mrmolji jezikom nekim
Dalekim, prapočetnim, jezikom ljubavi.

Autor Adem Garić

Ova objava ima 8 komentara

  1. Mogu li ove noge još jednom otplesati tango
    U malom parku pored Miljacke, pod palicom mjeseca
    I uz pratnju zvjezdanog orkestra.

    Ovo je krasna živa slika.
    Rekao je pjesnik da je zaljubljen u ljubav. na to me podsjetiše i tvoji stihovi. Pozdrav!

  2. Izrazajni stihovi protkani ceznjom i nostalgijom,stilski vrlo lijepo uobliceni!
    Jedan stih me pak totalno zbunio; “…oci slicne ocima zelenih tresanja”!? Kakve li su to oci zelenih tresanja?Mozda si mislio oci zelene kao zelene tresnje!?
    Prijateljski pozdrav i sretna nova godina!

Odgovori

Subscribe without commenting