[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Moji su ročkasi tako veličanstveni,
veliki od sjete, tmurnosti i tuge,
tako bogati i plodonosni, tajanstveni;
savršeni i bez one kišne duge

što se jesenima nikada ne prostire.
Grožđe i kupine, maline i kruške,
sve se pretvara u vino i podastire,
zemlja diše, predaje se objeručke.

Tamo gdje se gubi jakost prevelika sunca,
gdje se počinje smrzavati i krv, i tlo,
i gdje svak bi malo topla vina ili bunca,
tamo moja jesen stiže neumoljivo.

Kada počinje sezona što prekida razne odmore,
kad se ljudi vraćaju ako imaju svoj stan,
i kad počinju sve škole, i kad zapjeni se more,
tada stiže novo doba, zanos romantičan.

Neodoljivo me potsjeća na vrijeme zima,
a zime me uvijek dovode do Božića,
a to što još netko bar za ljetom nostalgično klima,
bolje da se prži na darima vječnoga žića.
‎utorak, ‎12. ‎rujna ‎2017. 12:50:55

Odgovori

Subscribe without commenting