[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Kad raznježi se u tišini duša
u sjećanju uvelo cvijeće zamiriše,
rađa se vjetar čudnovatih misli
što za otkucaje vremena ne zna.

Usahla jabuka na grani jesenskoj
zviždukom reskim burom šibana
moli violončelo da tiho svira,
gudalo u ruci neznana svirača drhti.

Zadržah se u trenutku bezvremena
kao kakav rastanak u prostranstvu,
samo su uveli vjetrovi sjećanja
dok palim luč u očima da ne lutam.

Kojeg proljeća je cvala jabukova grana
ukrašena ružičasto bijelim laticama,
gdje se krije vrijeme snoviđenja,
leta šarenih leptira i sretnih uzdaha.

Jedan ples, jedan tango, jedna žena,
kad ugledah te draga, srce ne gasne
od pjesme strasne, umrijet mi se neće,
zaiskri sreća na vratima vremena vječna…

Autor dinko1941

Slikar sam umjetničkih slika u raznim tehnikama i pišem poeziju

Ova objava ima 2 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting