[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

U moj svemir stigla je jesen
s njom vjetrovit neki nemir
dan za danom mi je rastresen,
a ja želim blistave topline mir.

Pucketaju suhe grančice
pod koracima teškim i tromim
poput isušene sitne slamčice
u crkvama tihim i akustičnim.

Nebom lelujaju trudni oblaci
izlijevajući suze na umornu zemlju
ne prestaju kapati jednolični zvuci
stvarajući tu beskonačnu petlju.

Gole grane njiše sjeverac hladni
žestinom im strgne i posljednji list
zamahom svakim dobiju udarac silni
kao da ih je kistom naslikao kubist.

Laste su već odavno napustile
moje sivilom prekriveno nebo
dok hladnoće mi dušom zavladale
nalik na barbare, divlje i grubo.

Još jednom bih zlatnoga sunca
da ugrije mi promrzlo srce
i toplinom obavije poput vijenca
da ne osjećam ledene žmarce.

Posted by Sissi

This article has 2 comments

  1. Adagio Vivace ma Non Troppo
    Jesenska sjeta najzahvalniji poetski poticaj.
    Ako želiš zlatnog sunca, morat ćeš se strpit do proljeća ili trknut u podne vedrog dana, do kakve prema jugu okrenute lastovske zavjetrine.
    lp Sissi 🙂

  2. Hvala Pjero. Zar nije dovoljno da sam u depri još me i ti malo zekaš. Rado bi se uputila prema jugu i prije proljeća, ali neko mora raditi u ovoj državi za penziće i neradnike, itd.

    Hvala ti na čitanju i komentaru, stvarno si me malo i nasmijao. 🙂

    Lp!

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting