[Ukupno:1    Prosječno:5/5]
Uvijek nekako s jeseni

kad se svelo lišće zemljom vuče,

lagano budi se u meni

već skoro ugaslo nadahnuće.

 

Uvijek kada žuti i vene

svaki cvijet i trave vlati,

baš tad ožive misli snene

kad sve drugo počne  umirati.

 

I sjetim se tebe, moja draga

(kad te sretoh jesen je bila)

jel`te prenio preko praga

neko, i sve zaboravila?

 

Nešto mi ispuni praznu dušu

poput ptice kad u gnijezdo sleti

i pomislim dok vjetrovi pušu

da se zaboravlja zato da se sjeti.

 

I uvijek kad se jesenja magla spusti

i lampe u noći šire svoju sjaj,

čini se, dok lišće pod stopama šušti

da je jesen moj početak i moj kraj

Autor Sani

Ova objava ima 4 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting