[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Prekrivam se zimskim ogrtačem
iako nit’ nije tako hladno, ali dršćem;
nebo vlada uraganom kao mačem
koji se razbacuje životima i tršćem.

Slušam neke stare rock-balade,
sve to sad se pušta radi relaksacije
jer nam nemir dane krade,
burno cvate cvijeće demokracije.

Diktatori, terori i apsolutisti
traže bolji život, naravno, za svoje,
ali nisu sada moderni, ni čisti
kao oni slobodnjaci koji žrtve broje.

Pjesnici se sklanjaju u snove,
nalik su na vrapce moga vrta,
golubovi mira zaklona se love
što ih nebo oblacima crta.

Evo, jedan pjeva baš o duši,
baš o tome što je duboko unutra
i što zrake sunca guši
jer ne vjeruje se da će stići sutra.

Olovno je nebo kao crna slutnja,
bršljan se crveni svom ljepotom bitka;
caruje u srcima nam samo šutnja,
zatečena i olinjala, bezumna i plitka.

Drugi pjeva ljudskoj gordosti i ponosu
što se lomi ispred zaljubljene žene
kao što bi kiše uragana kapnule na rosu
kada veze ne bi bile polomljene,

one veze što su ostale u zaklonu
ispod zračnih linkova i strujanja;
svi se nadaju bar jednom naklonu
kako bi otvorili si srca, puna bujanja,

svaka duša samo jedan poticaj iščekuje.
Što li skriva ona nutarnja balada
koja sada nema mjesta, koja se ne čuje
od svih naših ponosnih parada?
‎četvrtak, ‎7. ‎rujna ‎2017. 07:48:36

Ova objava ima 2 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting