[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

Znam da više nikad nećeš biti moj
Znam da ne vrijedi ni potiskivati ovu bol,
koja razdire,kola venama, miješa i prolazi kroz klijetke, šalje sve impulse na jedno mjesto i jedina percepcija svega je nesnošljiva,teško podnošljiva bol.
Ako pustim suzu pred tobom ili svijetom, tko će razumjeti?
Ako odlučim život podrediti životnoj boli zbog jednog lošeg leta, zbog slomljena krila, hoću li više ikada poletjeti?
Znaš moje srce te pamti kao najnježniji dodir,najtopliji zagrljaj,najljepši pogled, a tvoje rame kao najmekši jastuk.
Znaš nije prestalo, osjećam te još svuda po sebi i moje misli i tijelo još samo pripadaju tebi.
Radujem ti se iz prikrajka, gledam te izdaleka…
Ne, ne smijem ti prići, nije ponos niti inat.
To je ljubav.
Sve bih učinila za tvoju sreću i zato sam dovoljno daleko da me ne vidiš, a opet toliko blizu da te osjetim i zauvijek čuvam.
A jesen, stigla je.
Svatova nema samo uspomene prekriva lišće,vihor vjetra gasi neugodnu tišinu.
Odzvanja tvoj i njezin smijeh i u zraku osjeća se miris pečenih kestena.
Nije više važno što nikad nećemo to biti mi iako znamo da
ostaje paznina,
golema praznina
u meni,
u tebi,
Poslije nas.
Poslije tebe.
Poslije mene.
Kraj.

Posted by manuela

This article has 1 comment

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting