[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

 

Ti si rana jesen naravi moje

Dok me sunce zlatnim jantarom optače

I jabuke u rumen, a lišće u sve boje

Sile zemlje vuku što ih nebo zače.

 

Blistavi kesteni oči su tvoje

Na velikoj gozbi anđela i ljudi.

Tvoja riječ u meni plodnost budi,

Postali smo prisni od ljepote svoje.

 

Misali skladni bujne su ti vlasi

Iz kojih čitam misni miris žene

Što tihom liturgijom u meni se glasi.

 

Dok se dani krate i dulje se sjene,

U mir nam se zbiru nebožedni dasi,

Oni su more, a mi smo pjene.

Autor Bustrofedon

Ova objava ima 2 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting