[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Niski prozori djetinjstva gledaju u šumu očinstva

oči bulje iz pregršti majčinstva u dodir sestrinstva.

Kroz bratske duplje gledaju me porodična stabla.

Oči razgovaraju s ribama i pčelama.

Sunce zrakama grije crne mrave na plodnoj zemlji.

I tada dolazi vatra.

Dim obavija niske stropove i

padaju prve žrtve poljubaca

usne koje su jele matičnu mliječ proždiru jezike.

I tada dolazi voda.

Oslobođena iz nagih tijela.

A onda  dolazi ruga.

Zašto si tužan?

Zašto si tužna?

Zar nije svemir beskonačan?

Zar nije misao fantastična?

Nikada nisam kroz buljave mi oči mogao naslutiti

da si tako lijepa.

Samo sam pisao pisma i bio dobar olovni vojnik.

Samo sam se zaledio i postao zaleđeni čiča.

I sada te ne smijem dirati.

Jer ću te pretvoriti u led.

I da, vrijeme će proći.

I mi ćemo vječno mrijeti.

Sami.

 

Autor Mostar 79

Ova objava ima 1 komentar

Odgovori

Subscribe without commenting