[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Izgužvala se stvarnost u koverti bez biljega,

uvukla u treptaj oka,

zagazila duboko u pijesak strepnje.

Nije bilo dovoljno htijenja za

razgrtanje jeseni u očima.

Zalutale su čežnje u krive riječi

tražeći razloge za imati i neimati.

U oblutku tražim more,vjetrove,

rezbarim ime na leđa vremena.

Ne budim se noću

jer, ni ne spavam baš,

barem ne dok je Mjesec pun,i sam.

Pod zvijezdama,

u nekom istrgnutom koloritu sjećanja

susrećem jedno kišno popodne,

kada se zapetljala jedna ljubav

među tebe i mene,

onako ispucana od bujanja u

tuđim srcima,

isprekidana svim onim

što nije smisao,

što nije bijela plahta ispod

nas dvoje

ili davno izgorena svijeća

kad zaspali smo iza zastora grada.

Jednom…

sad već nekada.

Posted by vila

This article has 1 comment

Odgovori

Subscribe without commenting