[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Jedno za drugo

Kažeš da patuljci u mojoj glavi nisu stvarni

i da prestanem pričati s njima,

da se spustim na zemlju i prestanem živjeti među oblacima

ali meni su draži moji šareni oblaci

od tvog crno bijelog sunca svaki dan

ali meni su zabavniji moji rastrojeni, bučni patuljci

od tvojih licemjernih uštogljenih prijatelja

i dok vi u zadimljenoj prostoriji

ispijate još jednu rundu zaborava

nadmečući se čiji je dan bio usraniji

ja plešem iznad duge na neke pjesme koje samo ja znam

a ti me zoveš da se vratim u surovu stvarnost

vežeš me okovima za sebe

i prenosiš na mene iracionalne strahove od abnormalnog

zašto ne možeš biti normalna?

Zašto se ne možes smijati lošim vicevima i

Voditi duge nezanimljive razgovore?

Kamo ideš kad se zagledaš pred sebe i nema te?

Prestani!!!!!

Zašto ubijaš moje leptire i gasiš muziku?

Zašto kastriraš patuljke?

Zašto raspršuješ moje oblake?

Kamo ideš kad želiš pobjeći, a ne znaš kako?

Prestani!!!!!

Umaraš me nastojanjem da me uniformiraš

i složiš na traku

plaši te što sam sama sebi dovoljna,

a ti ne znaš biti sam

plaši te da se neću vratiti kad odlutam,

a ti ne želiš putovati sa mnom

pa možda je i bolje da se ne vratim

u tebi nema ničeg za čim bih čeznula.

Autor Pearl

iza sebe imam 26 godina i nedovršen faks… tražim posao u mrtvom gradu u kojem živim… imam previše slobodnog vremena koje provodim buljeći u monitor… i tako pokušavam poezijom ispuniti rupu u vremenu i u sebi…

Ova objava ima 1 komentar

  1. Dva svijeta…i svašta mi još pada na pamet na tu temu…ali samo ću ti ostaviti dva kratka stiha
    “njegovo vrijeme bio je dan
    a moje – samo san”
    Topao pozdrav!

Odgovori

Subscribe without commenting