[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Kao da se ne znam niti namrštiti,

pjevam duhovne ritmičke vježbe

kako bi mogle od mene prštiti

prije svake mentalne ugnježbe

 

kada zdrav razum slobodno vlada,

široko kao krila ptice u mraku

koja tako nikada ne nastrada,

a dodiruje zračnu česticu svaku.

 

Još protjerujem sinoćnje susrete,

a već je prvi mraz na krovu zablistao

da bi mi vijekom zaledio te uzlete

radi kojih je mutan mjesec pristao

 

zarudjeti svojim sramežljivim odrazom

sasvim na istoku okašnjele noći.

Jutros se gledam vlastitim obrazom,

zaostalim od daleke ponoći,

 

sva nekako živa i mlađahna

unatoč konačnom osobnom datumu.

Kolotečina sasvim sadašnja,

gotovo sveprisutna svakom fatumu.

 

Kao da me kori, pospana tigrica kriješti

jer sam protivna gajiti pitomo,

jer su mi pristupi često nevješti

dok je još toplo paperje tromo

 

i znam, ne želim priznati slabosti,

znati za psihofizičke prepreke

već puštam se krajnjoj mlakosti

kao šišarke na granama smreke,

 

sigurna, to je bolje od najboljeg

jer nemoć je ljudska nešto smisliti,

a ovako strašan ostaje obiljeg

koji će sve opće i vlastito slistiti

 

pred samo jednim spontanim trzajem.

Kada se samo malo jačim uzdahom

laganoj ptici tako burno odajem 

kakvim se tek riječ proglašava krahom!

13.12.2014. 10:04

 

 

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting