[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Umorilo me čekanje na neke ljepše dane
I istrošio se haman sjaj svih onih krupnih riječi
Nema tih praznih utjeha koje bi služile svojoj svrhi
Kad u sitne sate noći zavapi srce, kad dijete u čovjeku zaječi

Jel potrebno reći da medicina ne zasustavlja srčano krvarenje
To što nas uče, lažu nas, pa nek bacaju na me drvlje, stijene i kamenje
I šta reći dijetetu kad zaplače u tebi, naizgled odjednom u po noći
Uzet antiobiotik onda kad cio si jaukom ispunjen, žalim drug, neće moći

Čudno je to kad srce pati, taj nježni, mali podstanar naših grudi
koji ne zna ni za ljutnju ni za ponos, al rane svoje nikad ne zaboravlja
Ne vrijede za njeg kompromisi, dogovori, i ono što kažu drugi ljudi
srcu kad svog para prepozna ništa sem sjedinjenja lijek ne predstavlja

 I šta bih joj rekao, da je slučajno negdje na ulici sretnem
kako ono što srce ljubomorno čuva preko jezika da prevalim
Da li bih uspio tudje biljege na njenom licu s misli da smetnem
da je s nježnošću pogledam, nasmijem se i čvrsto zagrlim

Dođe to ovako s vremena na vrijeme u samoći bosanskih noći
Prevali se preko očnih kapaka dobro poznati film starih sjećanja
I do sabaha u divanu osvanemo, tješeći se, čekajući kad će proći
Al’ izduramo nekako, druge nemamo, moj mali prijatelj Srce i ja

Autor H L M

Odgovori

Subscribe without commenting