[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Riječi bi van iz mene,

a ne uspijevam

uobličiti ih u stihove.

Umorila se misao

od stalnog pjeva srca,

tužnog u samoći,

bolnog od tuge.

Nema mu mira.

Pjesma mu je život,

nada se novim iskrama,

iščekuje novu strast

prema nekome novom,

koga tek treba upoznati.

Jer onaj kog’ je zavoljelo

ne zavrjeđuje ga odavno,

a drugi nema hrabrosti

boriti se za njegovu naklonost.

Jedino što mu preostaje

čekati je novi plamen,

nadati se da će taj

konačno biti pravi, i zadnji.

Posted by plavo_sunce

Rođena u kišnom danu jedne duge zime. Poeziju pišem od djetinjstva, ponajviše ljubavnu i misaonu. Omiljeni pjesnici Tadijanović, Cesarić, A.B.Šimić, Ujević.

This article has 4 comments

    • Ma, kakvi! Ne pada mi na pamet naglo skočit’ u novu priču, ali se nadam da je moguća neka nova priča. Puno ljepša, i nikako plitka. Upravo suprotno. Treba mi duboka, iskrena, potpuna, predana ljubav. Dok me netko tako ne zavoli, neću više srce pokloniti nikome.
      Nadam se da ću biti dovoljno snažna da ne iscrpljujem opet svoje srce neuzvraćenom ljubavlju, lažnom nadom i igricama nepoštenog čovjeka.
      Pozdrav
      🙂

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting