[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Mrkla tišina,

u hramu starina,

niše govore više od riječi,

svaka priču života skriva,

sve skovao je Kovač spretni,

sve od najranijih davnina.

 

Plovim vremenom unutar četiri zida,

muzej, kutija je prošlosti,

duboka raka

bez svijetla i zraka,

cvjetak svijesti što rastvara latice,

plamen spoznaje iz vjeka u vijek,

oštro šilo što bodljikom prožima sve,

vrući žmarak što žeže me.

 

Moje ruke, moja odjeća, moje biće,

upija sladunjavo oštri zrak prošlosti;

osobine ljudi, njihove radnje i svo zbivanje,

kao zadah smrdljivi napunja moje nosnice.

Visoka okna, jedini su bijeg od bludnje ljudi,

od pakosna žderanja crne sumnje srca,

visoko gore, bijeli su prozori

što upijaju svijetlost u stakalca pore.

 

Vise mrtva zvona u snu od kamena,

povijest praznih slova steže čelični obruč,

kao ronilac, zaranjam u pepeo uspomena,

usud biva beskonačan;

klečim pred božanstvom historije

i ližem prah i prašinu razdrobljenog duha.

Odgovori

Subscribe without commenting