[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Mrak se spustio odavno. Vjetar savija grane stabala koje pjevaju svoju tužnu noćnu pjesmu. Čovjeka je strah izići vani, boji se da će ga progutati ono nešto crno, mračno i hladno što nitko ne voli, pogotovo u ovo gluho doba noći kada mu se čini od visokog stabla da je div. Najljepše je tada stajati kraj otvorenog prozora, zatvoriti oči pa slušati… Zvuk vjetra u krošnjama stapa se sa zvukom prolazećih automobila i tada nastane ona melodija koju tako rado slušam u samoći razmišljajući o tebi, moja jedina ljubavi, koji mi se činiš sasvim blizu, a kasnije jako daleko, nedostižno… Večeras se taj osjećaj ponavlja beskonačno… Da li će ikada doći konačnost? Da li se mogu nadati tebi koji si daleko, vrlo daleko? Ponekad si tu, a onda te nema, dugo, dugo… Vjetar više ne pjeva, on sada jauče, kao da izgovara tvoje ime. Čuj ga, poslušaj taj jauk! To je jauk mog srca u ovoj noći punoj tame kada prijeteći crni div zastrašuje moje misli, mračne od ove noći, svijetle od ljubavi za Te.(stara pjesma)

 

Posted by VlastaMK

This article has 8 comments

  1. Oluja tuge lomi srce koje je voljelo i voli, a ipak svjetlost ostaje tvoj zaštitni znak i oslonac. Divna i tužna pjesma kao što je i zivot sam, nježan i grub. Pozdrav i pusa!

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting