[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Ima li ludost ova ti kraja, srećo moja neutoljena?

Ima li, tugo moja neprežaljena za ovaj i još deset života?

Ti, što sunce ti dan ne imade,

Što se obmotavaš oko listova mojih i tražiš najtanje mjesto da ih prelomiš.

 

Što mi na grudi padaš, i pritišćeš ih,

Kad znaš da me pjesnice od čelika zaustavit ne mogu?

Kad znaš gdje god da krenem- neće me biti, jer ni srca mi nigdje nema.

 

Pa dokle da ostaješ isto nerazumno biće moje, što od sebe bježi i od svoga doma,

Da bi pred mojim vratima prespavalo još jednu predugu noć?

Dokle da traješ u tuđini mojoj, gdje u svakoj si minuti težak gost,

I gdje svako vino što se ispija, je gorče od onog juče?

 

Sve sam uzela a ništa dala nisam, jer nisu me tome ni učili.

I zašto se sad buniš??

Što sam sve pomutila a radost pretvorila u ono što će sutra doći…

A sutra što je vječnost, prije koje ćemo se, mnogo prije završiti.

 

Zato sanjaj i šta drugo, bacaj krivicu na mene, što te pustih iz vena svojih…

Ako će ti lakše biti osudi me, slobode ti dajem.

I u lance da me baciš, meni je svejedno… Ja uvijek mogu nestati.

Posted by milanak

This article has 2 comments

  1. Lijepi stihovi, milina ih je čitati :)))

    Kraj posebno izdvajam:

    “Ako će ti lakše biti osudi me, slobode ti dajem.

    I u lance da me baciš, meni je svejedno… Ja uvijek mogu nestati.”

    Pozdrav, Milanak!

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting