[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Zima samuje na vrhovima planina

i čeka priliku da se spusti u grad

da prošeta ulicama do prozora

na kome su cvjetale bijele muškatle

i pozivale prijatelje

opraštale neprijateljima

odgonile valove samoće

koji su stizali iz pustih ravnica

lomeći nam duše

Kuda  sve nisam lutao,

kao bosonogi pastir

koji pjesmom tjera strah

zle vještice i čarobnjake

noseći tvoje osmjehe

priljubljene uz ledeno staklo

i tvoj glas duboko u sebi

Ja nisam mudrac

čije su misli stalno čiste

i koji uvijek ide pravim putem

primajući bez riječi

pobjedu i poraz

spreman da ponovo krene iz početka

Ja samo želim

da stresem srebreni prah sa tvoje kose

i obećam ti proljeće

Autor Sumiko

Ova objava ima 7 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting