Sanjaš li ponekad moje snove
I znaš li šta se sve dešava pod mojim kaputom
Sjećaš li se
Kad si mi rekao ljubav?
I za trenutak ja ti htjedoh dati
Sve sto je do sada ćutalo u meni
Sve nemire, sve nade i molitve
Sva bezglasja kojima te željeh …
Mislima luta pitanje
Koji je prvi grijeh kojem smo podlegli
I zašto se nismo probudili
Da li je prestao san?
Koliko može biti duga jedna noć
Ako nikada ne svane dan?
A onda
Dva-tri koraka unazad
I samo jedan uzdah za kraj
I ponor u koji padaju svi naši susreti
Sva jutra
Sve noći u kojima smo se mogli voljeti
A nismo
E zato sam mislila da te pustiti neću.
Jer plamen je još postojao.
Sjećaš li se kako se magla jutrom dizala
Dok smo pili vruću kafu
Pričajući kako smo ružno sanjali
I opet se vratim
Vrati me jutro
Pa shvatim da
Za nama ostaju tek osujećene namjere
Kurtoazna rukovanja pred svijetom
Na brzinu razmjenjeni pogledi
Ostaje maglovit niz propuštenih prilika
Da smo se zaista umjeli imati
U raskoracima opreza i htjenja
Žudnje I odbojnosti
U vanvremenskim razmacima straha i potrebe
Jutro mijenja našu humoresku.
Ali svako jutro će biti kao ono
Dok smo pili vruću kafu
Pričajući kako smo ružno sanjali
…
Sada, naučena da te nemam
Lakše cu kroz život nepovrjeđena
A ti ćeš sa sjenkom tuge u očima
Biti privlačniji za druge
Vjeruj mi
Zahvaljivat ćeš mi poslije na tim darovima
I možda je zaista bolje što za nama ne ostaje
Niti jedno zaista savršeno jutro,
Niti jedan zaista savršen dan
U kojem bih ti nesputana
Otvarala oči i usne za poljupce
U kojem bih ti nasmješena
Praštala sve bezobzire
I puštala da se pobjedonosno
Igraš mojom mladošću
Pa da se ona onda raskalašno
Poigra sa tobom
Možda je zaista bolje sto te nikad neću
Doživjeti cijelog
U apsolutu sreće i davanja
K’o kiša ti sjuriti niz košulju
Il` ko ptica ti zaspati pod pazuhom…
Do svidanja, Vronski.
И спокойной ночи…
svidjela mi se pjesma,baš lijepo i prepoznaje se tvoja neka autentičnost i originalnost u pisanju, što ću ja uvijek podržat od srca…lijep pozdrav Mor!:)
Hvala ti!
Topli pozdrav!