[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Uopće ne znam zašto se srdim,

zašto me ljuti proboji brinu

prema ravnima pustim i divljim.

Zaista, samo divljake grdim

dok mi glavu ne skinu;

samo tako se osjećaju življim.

 

Zaista, zašto kad mogu se vratiti

u naš vrt i u mir plodonosni,

u naše živote što se skupljaju

i kad mogu te pitati i riječ ti pratiti,

pustiti svježi život kišonosni

dok mi prve kapi po staklu lupkaju?

 

I probilo je gromovlje mi usne napete,

stisnute od srdžbe i žalosti veće

pa konačno kao da sam proplakala

zbog premnoge duše, tako sapete

koja se nadomak paklu kreće

i kao da nikad nisam opraštala.

 

Ne , ne opraštam niti sada “velikanu”

jer ja mrzim, ja zaista mrzim.

Mrzim sotonu i grijeh, skrivalice razne

i bijeg od suočavanja kišnom danu;

i gotova napasti dok ne spržim.

O da, ja mrzim psovku i riječi prazne.

 

No, ipak, kiša je konačno pala

uz lijepu grmljavinu, sličnu mi duši.

Znaj da od toga ljubim te manje

nego što mrziti uvijek sam znala,

a da mi to revnost za Dom ne ruši

jer sam te kasno, kasno spoznala.

23.07.2015.  18:11

 

 

Odgovori

Subscribe without commenting