[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

U zrcalo gledam,
ali ne vidim sebe.
Brišem ga, perem, pogledam;
još uvijek pokazuje mi tebe.

Ja znam da istrčat’ mogu
čak i maraton ako poželim.
No ti podmećeš mi nogu,
zar to te čini veselim?

Ne mogu te spriječiti,
tvoj zastrašujući stas.
Ne znam ti proturiječiti,
tvoj podmukli glas.

Možda se možemo složiti.
Sudbinu dijelimo, zapamti.
Možda se možemo udružiti,
jer ipak si ti ja, a ja sam ti.

Posted by mrzovoljko

This article has 3 comments

  1. Konstantna borba vanjštine i nutrine…razuma i srca…
    Postignuti kompromis ,gotovo je nemoguče.Jako su rijetki oni koji to mogu.I ja,inače nikad zavidna,na tome im ipak zavidim.
    pozz

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting