[Ukupno:3    Prosječno:5/5]
Otkucavaju sa tornja sitni sati

na zidu trepere svjetlost i sjene

vjetar njiše grane i trave vlati

isprepliću se stvarnost i opsjene

 

Ulične lampe u magli zuje

i svijetle u tišini puste noći,

crkveno zvono opet se čuje

čini se da jutro nikad neće doći

 

Prazan papir, prazna duša, misli lutaju

ni same ne znaju kuda više,

riječi  kao mrtve ptice plutaju

u močvari dok padaju kiše

 

Negdje u duši vrzma se stih

dok noć prolazi kasna

jedna od onih prokletih

kad nema ni pjesme ni sna….

 

I svijetle lampe sred noći mrkle

po zidu trepere svjetlost i sjene

još jedan otkucaj sata sa crkve

u noći između jave i i opsjene

Autor Sani

Ova objava ima 5 komentara

  1. Pjesma o radjanju poezije… I upravo to: stih se radja izmedju jave i opsjene. Lijepo si dočarao atmosferu, lijepo teče tvoje pjevanje, kao bistra rijeka. Povremeno uloviš mudrost, pa se vratiš slikama… Na kraju, poentiraš. Svidja mi se naročito: “Ulične lampe u magli zuje / i svijetle u tišini puste noći… Lampe z u j e…
    A noći svijetle… U zadnjoj strofi lampe svijetle… I to je ono pravo, pjesničko, svjesno pjevanje. A noć je mrkla.
    Milenko.

Odgovori

Subscribe without commenting